IZVJEŠĆE/FOTO: EXIT Festival 2018. – David Guetta je (na žalost) prvak svijeta!
17. srpnja 2018.
Boris Abramović (83 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: EXIT Festival 2018. – David Guetta je (na žalost) prvak svijeta!

EXIT festival nije rock festival, možda to nije nikada ni bio, puno je to više roll festival, a čak i od njegovih samih početaka uvijek su ovim festivalom dominirali oni izvođači koji rade muziku za ples. Ali svakako moramo reći da smo kroz sve ove godine na Petrovaradinskoj tvrđavi mogli vidjeti i ono najbolje od rock glazbe što se moglo vidjeti, da sad ne nabrajamo jer bi popis bio više nego dugačak.

Međutim, organizatori su odlučili kroz pogotovo nekoliko zadnjih godina, rock glazbu sve više (možda malo grubo rečeno) stavljati u stranu i prilagoditi se novim trendovima, pa line up-ove festivala rade za novu i sve mlađu publiku koja glazbu konzumira na nešto drugačiji način od onoga na koji su je konzumirali nešto stariji. Tako je ove godine line-up festivala napravljen tako da su mladi dobili nešto od onoga što je trenutno u svijetu megapopularno i što će privući ogromne mase, ali EXIT festival ne bi bio proglašen najboljim europskim major festivalom slučajno jer ipak svi su na kraju došli na svoje i za svakoga je bilo obilje dobroga.

U četiri dana festivala, od 12. do 15. srpnja, na 18 službenih i još barem desetak pozornica na kojima se nešto događalo, prodefiliralo je više od sto dvadeset izvođača po večeri što nas dovodi do jednog( ne treba nam digitron da izračunamo) vrlo respektabilnog broja. Organizatori su već vrlo iskusni pa su ono što je mladim ljudima možda i najzanimljivije smjestili u prvi i zadnji dan te je tako vjerojatno prodano najviše festivalskih kompleta za sva četiri dana. Ove godine festival je imao kao i obično svoj takozvani podnaslov, “EXIT Freedom“, a upravo je sloboda i nit vodilja koja sve one koji se zateknu u Novom Sadu potiče da u ova četiri dana otpuste sve kočnice i prepuste se uživanju u glazbi, a bogami i svemu što ide uz nju.

Već prvoga dana festivala tako smo imali prilike pogledati neke od trenutno najvećih svjetskih atrakcija, pa nas je tako Amerikanka LP iliti Laura Pergolizzi sa svojom verzijom nekakvoga modernoga soula, a i svojom pojavom s nezaobilaznim ukulelama naprosto oduševila i nije čudo što je trenutno vrlo popularna diljem svijeta. Nešto kasnije, isto tako na Main Stageu pogledali smo čudesan nastup, također trenutno vrlo popularnih, Fever Ray, koji je osim glazbeno bio i vizualno izuzetno atraktivan. Ali prvu večer je definitivno obilježio nastup megapopularnih Migos. Za ove repere sam znao da su popularni, ali ipak nisam mislio da su u stanju privući ovoliki broj ljudi. Main Stageu se nije moglo prići od gužve, sigurno puno više od tridesetak tisuća ljudi je došlo uživati u ovome, a Migos su se na najbolji mogući način odužili priredivši svima nezaboravan spektakl.

Drugu večer Main Stage je obilježio Ziggy Marley, sin nikad prežaljenog Boba, koji je nastavivši očev put širenja reggae glazbe i rastafarijanizma rasplesao mnođtvo ljudi jamaićanskim ritmovima, a s nekoliko očevih pjesama koje je izveo i koje su naravno i najbolje prihvaćene, pružio mu i dostojan hommage. Istu večer ponovo ekstremna rap poslastica, Franch Montana, koji je opet svojim spektakularnim i vrlo zanimljivim nastupom za gledanje dokazao da rap na ovim prostorima ima ogroman broj obožavatelja.

Zvijezda treće večeri na Main Stageu je definitivno bila Grace Jones, koja je naravno kao i sve prave zvijezde kasnila s nastupom, ali sve se to na kraju itekako isplatilo jer nam je i ona priredila performans koji se pamti. Atraktivna kao i uvijek, svako malo mijenjajući maske i uz fenomenalan bend, vratila nas je u neka prošla vremena s fenomenalnim verzijama “Slave To The Rhythm”, “Love Is a Drug”, “I’ve Seen That Face Before”, “La Vie En Rose” i još mnoge druge. Malo je u problemu kad počne pričati između pjesama, ali sve se to može tolerirati jer je ipak u pitanju – diva.

Migos

Zadnju večer Main Stage su otvorili fenomenalni My Baby, nizozemsko-novozelandska kombinacija, i još jednom su dokazali da njihova kombinacija bluesa i rave partyja prolazi svugdje, od malih dvorana do ogromnih prostora. Odličan nastup su ponovo imali. Alice Merton je bila dobro zagrijavanje za ono što je slijedilo, a to je ono najveće ili čak po mnogima trenutno dva najbolja ili možda najjpopularnija DJ-a na svijetu. Martin Garrix, najmlađi dobitnik priznanja za najboljeg svjetskog DJ-a, okupio je ispred Main Stagea ogroman broj mladih ljudi te su čak i meni koji definitivno nisam neki ljubitelj EDM-a bili poprilično fascinantni. Isto kao i Francuz David Guetta koji je nešto poslije na istom stageu priredio neneponovljiv nastup u koji su uključene i velike količine pirotehnike, a nastup ove dvojice DJ-a, koji su i privatno veliki prijatelji, bio je vrhunac ne samo večeri nego i cijelog festivala za dobar dio publike. Takva gužva odavno nije viđena, a na njihov “are you ready!!!“ (koji u prijevodu znači “hitno dižite svoje pametne telefone“) Main Stage doslovno eksplodira. Fascinantni nastupi, pogotovo za fanove.

Ovo je bio samo dio onoga što se na glavnoj pozornici festivala moglo vidjeti tijekom ova četiri dana, a ipak je to samo mali dio onoga što se općenito moglo vidjeti na cijelom festivalu.

Rock glazba se na EXIT festivalu uglavnom mogla kao i do sada gledati na Fusion Stageu (meni sigurno najdražem stageu otkad dolazim na festival) i Explosive Stageu na kojemu su obično metal, HC i slični bendovi, odnosno najveća pržiona. I ove godine sam na ovim pozornicama uspio pogledati puno odličnih izvođača u rasponu od fenomenalnih britanaca Idles, koje svakako netko treba pod hitno pozvati u Hrvatsku jer imaju odličan live nastup, zatim atraktivni duo Slaves, pa zatim upečatljiv nastup čuvenih Asian Dub Foundation, veterana Oi! punka Cockney Rejects, HC/rap veterana Dog Eat Dog i The Adolescents, trenutne svjetske atrakcije Sevdalize i mnogih, mnogih drugih.

Regionalni izvođači su također bili zastupljeni u velikoj mjeri pa smo tako mogli pogledati širok raspon, od simpatičnih domaćih pop ikona The Frajle, čuvenog veterana pop/rocka Bajagu & Instruktora, naših Sare Renar, Nipplepeoplea, Detoura, Šumskog, Kreše Bengalke, Vojka V, regionalnih repera Sassje, Bad Copyja, preko Bitipatibi i veteranki Ex-Yu popa Marine Perazić i Baby Doll koje su imale svoje DJ-setove, do odličnog rokenrola kojeg su nam prikazali Anton i Hevi Hipi Bejbi, između ostalih.

Ono po čemu je i inače EXIT festival poznat pa i u cijelom svijetu je Dance Arena. Onaj tko se nije popeo na te famozne skele, ugledao prizor sa samog vrha pa se spustio dolje, u grotlo Arene, taj ne zna što je party. Godinama je Arena sinonim za najbolji provod na festivalu, naravno samo za one koji su “u tom điru“ ali tko god da je vidio i sišao ostao je fasciniran. Odličan prostor, poprilično odvojen od ostatka tvrđave, zna primiti i po dvadeset tisuća ljudi odjednom, koji u frenetičnom partijanju čekaju dan na tvrđavi. Čak se i meni osobno, koji stvarno nisam “taj“ tip, znalo dogoditi da gol do pasa dočekam osam ujutro u prašini Arene, ali što ćete, događa se izgleda i najboljima.

Poprilično puno stranaca, koji uglavnom i dolaze na EXIT festival dolaze zbog Arene, te zna biti čudan prizor kada, recimo oko dva sata poslije ponoći dosta ljudi već ode iz Tvrđave, na samom ulazu bude velika gužva. Engleze jednostavno zanima samo partijanje. I ove godine su organizatori naravno priredili odličan line-up za Dance Arenu, Richie Havtin, Carl Craig, Boris Brejcha, Disciples, Kolsch i mnogi drugi, a ponovo je stage ujutro u ponedjeljak zatvorila odlična Nina Kraviz. Dance Arena je ono što pravi razliku između EXIT festivala i ostalih festivala.

Alice Merton

To je u principu samo mali presjek onoga što se moglo vidjeti i čuti ove godine, odnosno ono što sam otprilike uspio pogledati, jer sama tvrđava je poprilično velika, što znaju oni koji su bili, te je potrebno puno truda i volje imati da bi se dosta toga vidjelo. Primjera radi, ako želite s Fusion Stagea doći do Dance Arene ili obrnuto, a putem je gužva, teško da ćete stići za pola sata, a ako probate negdje drugdje, primjerice kod sebe doma samo hodati pola sata shvatit ćete da ste jako daleko prešli. Druga otežavajuća okolnost je da ako mislite preko Main Stagea proći do Arene, a svira recimo Garrix, ostavite svaku nadu jer nema teorijske šanse. Osim, naravno, ako ne znate tajne puteve, a njih ima. A treće, tvrđava nije ravan put, tvrđava je uzbrdo i nizbrdo. Prva dva dana uzbrdo i nije tako teško, treći dan je malo teže, a četvrti dan ne znaš što je teže, uzbrdo ili nizbrdo.

Organizatori su se i ove godine pobrinuli za to da poboljšaju neke stvari, da dodaju nešto novo, pa je tako uličica kod Hotela Leopold postala Craft Street s odličnim programom. Kao i obično, osoblje, volonteri i svi koji su radili za Exit festival su izuzetno ljubazni i gostoljubivi, cijeli grad je prepoznao festival kao brand i živi s njim te se nadam da će tako ostati u budućnosti. Kamp na festivalu je bio ponovno na visokoj razini, a tamo sam i s velikom grupom Hrvata pogledao finale svjetskog prvenstva u nogometu, gdje smo se više nego dostojno predstavili i na kraju nesretno izgubili, ali i dobili pljesak svih. I tako David Guetta postade svjetski prvak.

Ima naravno i stvari na festivalu koje se još mogu popraviti, ali posao je ogroman i ovo što je odrađeno do sada je veliko. Ne mogu da ne spomenem novosadski GS (Gradsko Saobraćajno) koje pretpostavljam svoj vozni park nabavlja od rashodovanih autobusa iz firme Krstić i sin. Vozači voze kao ludi, a dogodilo se i da je u jednom trenutku umjesto da stane na ugibalište, autobus od stanice napravio ugibalište, pregazio ju je kao da je od papira i otpuhao pedesetak metara dalje. A situacija kad dvije bakice čekaju na stanici bus, dok je u međuvremenu vozač izašao zapalit’ cigaretu van, ostavio ga upaljenog te se iz njega dimi…jedna bakica će drugoj: “Olja, ajde da mi ne idemo ovim autobusom, da sačekamo drugi, vidi na šta ovaj liči.” Jedna riječ – kidanje. Ali i to je izgleda za ljude.

I tako je gotov još jedan festival, ove godine nazvan EXIT Freedom i to s pravom. Ako bude zdravlja (a volje će biti sigurno) vidimo se i iduće godine. I kao što kaže Jeff Geggus iz Cockney Rejectsa – “fuckin’ castle, fuckin’ festival!”.

Foto: Exit Photo Team