RECENZIJA: Stefano Sollima: “Sicario 2: Rat bez pravila” – beg ili hadžija?
26. srpnja 2018.
Željko Mirković Miki (70 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Stefano Sollima: “Sicario 2: Rat bez pravila” – beg ili hadžija?

Vrlo dobar nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova u posljednjih pet godina u režiji talijanskog redatelja i budućeg holivudskog „obrtnika“ i zarađivača novca stigao je u Cinestar kina diljem Hrvatske.

Akcija u shopping centru u Kansas Cityju (nažalost teroristička) pokrenut će niz događaja i inicirati krvavu dramu koju ćemo pratiti tijekom više od dva sata vrlo dobre filmske priče u kojoj su umiješani svi (poznati) sastojci  recentnih zbivanja u svijetu. Geostrategija, (kontra)špijunaža, trgovina drogom i ljudima, te, naravno, neizbježni terorizam čine i više nego probavljiv, dinamičan film koji poprilično naglo završava, implicirajući nastavak i, nadam se (financijski) uspješnu franšizu.

No, krenimo redom. Prvi film, koji je 2015. režirao vrlo dobri Denis Villeneuve (podsjećam na „Arrival“, ali i na „Prisoners“) postavio je letvicu visoko, ali dohvatljivo, prateći standarde akcijskoga filma današnjice, usput pomičući „serijsku opremu“ i koračić dalje. Mislim pri tome na prvih dvadesetak minuta „jedinice“. Veliku pomoć imao je u scenaristu Tayloru Sheridanu („Hell Or High Water“ jedan je od najboljih američkih filmova zadnjih nekoliko godina) i odličnom castu koji su predvodili Emily Blunt, Josh Brolin i Benicio Del Toro. Potonja dva sjajna glumca „ostala“ su i u „dvojci“, no neke su se stvari promijenile (npr. autor glazbe itd.). Upravo zbog sve viših standarda akcijskoga krimi filma koji je unaprijeđen i pod velikim utjecajem talentiranih (ne samo američkih) filmaša postojala je bojazan da gledamo već prežvakane sižee i reciklažu postojećeg. Ipak, to se nije dogodilo. Bar ne u većoj mjeri.

Serijali koji već godinama zabavljaju kino publiku, poput Nemoguće misije ili Jamesa Bonda (modernizirani i osvježeni), ali i posebice glumci s A-liste koji se sve češće okušavaju i u ovom žanru, poticaj su da i ova grana industrije (koja svakako donosi veliku zaradu) i kvalitetom, odnosno dramom i dramaturgijom, bude na pristojnoj razini. Na um mi padaju Sean Penn i Liam Neeson. Dakle, popudbina i teret na plećima (budućih) holivudskih redateljskih zvijezda nije mala. I, kao što je već spomenuti Villeneuve od kanadskog talenta uspio evoluirati i zadovoljiti (i zahtjevnije) kritičare, tako se sličan scenarij smiješi i Stefanu Sollimi, talijanskom umjetniku koji je najpoznatiji po ekranizaciji Gomore Roberta Saviana, pisca koji bi, nažalost, glavom mogao platiti preciznu književnu sekciju talijanskoga kriminala. Što se tiče filmskih sredstava, nevjerojatno (hiper)realistične scene odmah od početka privlače pozornost i udaraju u glavu. Bombaši samoubojice doslovno oduzimaju dah. Nižu se vrlo dobre „pucačke“ scene te, rekao bih, izvrsne naturalističke scene, prije svega, umiranja. To su, uz vrlo dobar scenarij (opet Sheridan) i već spomenute glumce, najveće kvalitete filma.

(l to r) Josh Brolin, Jeffrey Donovan and Benicio Del Toro in SICARIO: Day of the Soldado

Ono što malo može zasmetati jest kraj. Nakon više od dva sata dinamike, obrata i strepnji za nekoliko ključnih likova, sve završava rezom… Znate ono „godinu dana poslije…“ i epilogom koji najavljuje nova uzbuđenja u kojima će glavnu ulogu imati neki novi klinci – ubojice.

Kad smo već kod mladih snaga, film treba svakako pogledati i zbog Eijaha Rodrigueza, mladića za kojega ćemo, nadam se, još čuti i koji će se, vjerujemo, (od)maknuti od Jean-Claudea Van Dammea. A kraj? Moglo je to i spretnije i ne tako očito, ali, ipak je to američki film. Veži konja gdje ti aga (producent) kaže. Za nešto više morao bi biti hadžija, a ne samo slušati bossove.

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5