IZVJEŠĆE/FOTO: 5. SuperUho festival i novi glazbeni susret u podnožju Gospe!
10. kolovoza 2018.
Boris Abramović (93 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: 5. SuperUho festival i novi glazbeni susret u podnožju Gospe!

Dočekali smo i peto izdanje SuperUho festivala, treće nakon što je festival iz Šibenika prebačen u Primošten i ponovo na sada već staroj lokaciji kod napuštenog i devastiranog hotela (nikada mi neće biti jasno kako je moguće da se tako nešto dogodi i to na takvom mjestu) Marina Lučica.

Glavna glazbena događanja krenula su od 6.8., ali su ljudi počeli pristizati u kamp već dva dana ranije jer je najava za festival i njegov takozvani Warm up bio ponovo DORF (festival dokumentarnih rock filmova) koji nam je u dva, odnosno tri dana, s obzirom da je na početku mala kiša poremetila termine, na plaži ispod kampa prikazao desetak vrlo zanimljivih filmova čije su projekcije bile poprilično posjećene. Izdvojio bih svakako premijeru filma “Glazba je umjetnost trenutka 3: LP film Laibach” Igora Zupe koji je i sâm prisustvovao projekciji i ispričao nam ponešto o filmu, a radi se o prvim godinama rada ovoga izuzetno zanimljivog slovenskog benda i snimanju njihovog prvijenca. Isto tako na istom mjestu u sklopu DORF-a organiziran je i zanimljiv filmsko/glazbeni kviz koji je vodio Mario Kovač.

Bilo je tu i drugih zanimacija poput surfanja na dasci ili odlično dizajniranog mercha te zanimljivih glazbenih kvizova na plaži na kojima smo se i mi okušali kao BorIgor ekipa i da se u odsutnim trenucima nije umiješao taj zli švabo Alzheimer, pomeli bi vjerojatno sve ekipe pred sobom.

Prvi dan glazbenog programa počeo je u ponedjeljak 6.8. s malim zakašnjenjem i promjenom satnice zbog, nažalost, otkazanog nastupa John Mausa, a čast da otvore peto izdanje Super Uho festivala dobili su ove godine Tyger Lamb. Nakon nekih otkazivanja u zadnje vrijeme ovo mi je bila prilika da ih prvi put pogledam uživo. Nedavna objava da The Bambi Molesters prestaju s radom postavlja Tyger Lamb na poziciju svojevrsnih nastavljača njihova rada i stila i upravo su na SuperUhu predstavili svoju glazbu koja u nekim svojim temeljima ima taj surf rock i gitarsku distorziju u modernom aranžmanu. Njihova pjevačica Martina (tu je ta neka razlika između njih i Molestersa) svojim nastupom, simpatičnošću i šarmom osvojila je sve koji su bili u publici, a sâm nastup na kojem su nam predstavili svoj prvijenac “Born Into This” im je bio vrlo dobar i pokazali su da na njih svakako možemo računati u budućnosti.

Tyger Lamb (Foto: Tomislav Sporiš)

Nakon njih na glavnu festivalsku pozornicu (ŽednoUho Stage) izlaze Earthless, američki psihodelični stoneri iz San Diega, čiji se cijeli nastup sveo na teško gitarsko blues jammanje koje je pobudilo i interes publike jer ipak je festival tek počeo. Them Moose Rush, prog/noiseri koji su izašli nakon njih, bili su odlični kao u uvijek do sada i pokazali su da u sebi kriju još ogroman potencijal. Slijedio je jedan od glavnih headlinera festivala ! ! ! (Chk Chk Chk) i oni su svoju ulogu itekako opravdali. Iako su već ove godine jednom bili u Hrvatskoj ovo je bio prvi “pravi“ nastup, a predstavili su uglavnom svoj novi “Shake the Shudder” album, ali smo dobili i neke od njihovih starih uspješnica. Nicka je bilo na sve strane, a i publika se dobro rasplesala uz njihov dance punk. Porto Morto, jedan od izdanaka nekadašnjeg JeboTon kolektiva zatvorio je prvu večer festivala s možda i ponajboljom svirkom od kada ih gledam, a čak nisu bili ni u punom sastavu.

! ! ! (Chk Chk Chk) (Foto: Tomislav Sporiš)

Drugu večer su otvorili Slavonci, trio Harvo Jay koji nam je pokazao da osim svoje izuzetno žestoke strane imaju i onu suptilniju tako da smo osim žestice na kakvu smo navikli od njih čuli i onu mirniju stranu. Svakako ćemo i ubuduće obratiti pažnju na njih jer svakako imaju potencijala. Nakon njih, Šumski, svojevrsni zagrebački superbend koji svira više od četvrt stoljeća i s vremena na vrijeme se oglašava tiše ili glasnije. Ovaj put jedan odličan, opuštajući nastup koji se, siguran sam, svidio svima, a ponajviše onima koji ovaj bend prate od samih početaka. Nakon njih dolaze Pallbearer, američki doom metalci iz Arkansasa koji su u svoj žestoki nastup ubacili i tračak psihodelije te post i prog rocka, no, osim kod jednog dijela fanova ispred pozornice ipak nisu polučili pretjeran interes. No Age, čiji je nastup uslijedio na drugom stageu, je za razliku od njih oduševio sve koji su se skupili ispred tako da se ovaj dvojac prometnuo u jedno od najvećih i najugodnijih iznenađenja ovoga festivala, a klasična (u zadnje vrijeme) kombinacija nabrijane gitare ibubnja još jednom je pokazala da i minimalizam može puno dati, a ovaj put tako je i bilo. Svakako poslušajte “Snares Like a Haircut”, njihov posljednji album, a i ostale ako ste u prilici.

Iako moram priznati da nikada nisam bio neki fan Turbonegra i da me sama najava da će doći na festival nije nešto previše uzbudila, mora im se priznati da imaju više nego vjerno sljedbeništvo, a u Primoštenu su to i pokazali. Ovi norveški, nekadašnji, punkeri, a danas više hard rock/glam zabavljači priredili su, prvenstveno svojim fanovima kojih je bilo poprilično, pravu veselicu. Iako nije my cup of tea ovaj njihov, skoro pa i best of nastup prihvaćen je jako dobro. Drugu večer zatvorili su kanadski duo Blue Hawaii koji su svojom pop elektronikom na maloj pozornici rasplesali one koji su to još mogli.

Turbonegro (Foto: Tomislav Sporiš)

Zadnju i po meni ponajbolju večer festivala otvorili su beogradski Crvi, odličan bend i stvarno je šteta što njihov rani nastup nije privukao veći broj ljudi jer su doista kvalitetni, a nema ih se često prilike čuti i vidjeti kod nas. Njihov prošlogodišnji album “Piše nam se dobro”, kojim su nam se predstavili na festivalu, zvuči još bolje kad ga slušamo uživo. Pulski NLV nam je ponovno pokazao svu suptilnost njihova izričaja, a Nikol je, čim su krenuli, odlutala u neki svoj svijet i s njega nam slala divne slike. Uvijek dobri, zanimljivi, posebni i uvijek se iznova veselim njihovom nastupu. …And You Will Know Us by the Trail of  Dead ili ovaj put samo Trail of Dead, čim su najavljeni za festival, odmah su u meni izazvali oduševljenje jer ipak je to bend koji se itekako slušao, a onda najava da će u Primoštenu odsvirati i svoj tour de force, “Source Tags & Codes”, samo je produbila znatiželju. I naravno, nisu razočarali, štoviše bili su odlični, turbo žestoki i izdistorzirani do krajnjih granica, a ne sjećam se kako sam ikada vidio da je netko tijekom nastupa promijenio toliko gitara. Jedan od sigurno najboljih trenutaka festivala.

A po meni ipak najbolji trenutak festivala zbio se nakon njih. Algiers smo već imali prilike gledati ove godine u Močvari i tu su ostavili Dojam. S velikim D. Ovi Amerikanci iz Atlante su nam pokazali da se i ono što se naizgled ne može zamisliti spojeno može zvučati opako. U njihovom slučaju dobili smo jednu kombinaciju najbrutalnijeg soula kojeg možete zamisliti uvijenog u tešku distorziju i elektroniku. Algiers su Ryan Mahan na bas gitari, Lee Tesche na gitari, Matt Tong, nekadašnji bubnjar Bloc Partyja, a Franklin James Fisher na vokalu, klavijaturama i gitari je čista karizma. Izgledom kombinacija Jimija Hendrixa i Otisa Readinga, ovaj tip jednostavno plijeni poglede i pažnju iako je svatko od njih atraktivan na svoj način. Frenetičan nastup koji su imali natjerao me na skakanje i bacanje do besvijesti, a mislim da je jedini čovjek koji je skakao i bio oduševljen više od mene bio spiritus movens cijelog festivala, Mate Škugor.

NLV (Foto: Tomislav Sporiš)

Kad sam se već njega dotaknuo moram reći da tom čovjeku svakako treba skinuti kapu do poda. Entuzijast od glave do pete koji nam je svih ovih godina, ne samo kroz Super Uho i Terraneo, nego i kroz svakogodišnji i cijelogodišnji ŽednoUho festival doveo sijaset fenomenalnih imena kao uostalom i ovaj put. Vidjeti ga ujutro u kampu kako vuče kontejnere za smeće, navečer na DORF-u kako umire od smijeha na nekom od filmova i baca se u prvom redu na Algiers dosta govori o tome koliko mu je stalo. I nadam se da će tako i ostati. Svaka čast.

Nakon fenomenalnih Algiers , izlaze Ride, ime koje je sinonim shoegazea u svijetu i koje je na festival privuklo veliki broj publike. Čim su izašli i krenuli fanovi su poludili, puno ih je došlo isključivo zbog njih, a bend im se odužio na najbolji mogući način. Odličan i glasan live nastup, izvanvremenska gitarska sola priuštili su nam neke od najboljih trenutaka karijere, a dobili smo i fragmente s novoga albuma nakon dugo vremena. Nakon nastupa svi i više nego zadovoljni. Za sâm kraj festivala ostavljen je Kanađanin Brad Weber, bubnjar Cariboua koji nastupa pod imenom Pick A Piper i koji je svojom kombinaciom bubnja i eletronike priredio posljednji ples na festivalu.

Algiers (Foto: Tomislav Sporiš)

Dojam da je možda ove godine na festivalu bilo čak i nešto manje publike, a i da je line up žudio za još nekim velikim imenom možda i vara. Svi koji su došli mogli su naći nešto za sebe, a svakako je bilo više nego dovoljno odličnih trenutaka na festivalu. Organizacija kao i obično odlična, Mate se s ekipom stvarno potrudio, atmosfera u kampu, koji je ove godine proširen, fenomenalna pa se nadamo dolasku i dogodine na isto mjesto i otprilike u isto vrijeme. Peto izdanje festivala je gotovo, veselimo se šestom, a ono će biti takvo kakvo će biti, u izbor Mate Škugora uopće ne sumnjamo, druga je stvar koliko će love biti na stolu.

Vidimo se opet u podnožju Gospe iduće godine.

Foto: Tomislav Sporiš