RECENZIJA: Antoine Fuqua: “The Equalizer 2” – dobar recept ne treba mijenjati
Još je kod prvog mojeg filma Antoinea Fuque, “The Replacement Killers” (1998.), bilo jasno da je riječ o redatelju koji zna napraviti akcijski film, ali ne bilo kakav, nego inteligentan i s akcijskim scenama kojih se ne bi postidio ni veliki John Woo koji je također od akcijskih scena napravio umjetnost.
Tri godine nakon spomenutog uslijedio je “Training Day”, njegov najbolji film koji je Denzelu Washingtonu donio i Oscara. Od tada ne prestaje ljubav između ovog dvojca, no ona će se tek razviti dolaskom filma “The Equalizer” kad je Fuqua shvatio da ima nešto posebno u Denzelu i da je stvoren za akcijske filmove. Inače, obožavam kad redatelji zagolicaju maštu i daju ovakve uloge glumcima od kojih ne bi očekivali takve brutalne scene, baš onako kako je još jedan genijalan redatelj, Pierre Morel, napravio s Liamom Neesonom u prvom filmu serijala “Taken”. Doduše, tamo je imao pomoć velikana Luca Bessona, ali razumijete na što mislim. Ovo nisu filmovi gdje se tamo neki ljudi šaketaju, udaraju, skaču po zidovima i slično. Ne, ovo su inteligentni akcijski filmovi u kojima glavni protagonisti žive mirnim životom sve dok im se netko ne umiješa u tu mirnoću. Tada posežu za ono divlje u sebi, onaj okidač koji je potreban da bi mir ponovno zavladao.
Par informacija za one koji možda nisu gledali prvi dio filma “The Equalizer”. Naime, Denzel Washington, odnosno Robert McCall koji je bivši tajni agent, želi živjeti mirnim životom, no spletom okolnosti postaje čovjek koji ne samo da sebi želi skladan život, nego i dragim ljudima oko sebe. Pravda mora biti zadovoljena i to je nešto što ga je vodilo u agenciji i zbog čega svako malo mirovinu stavi po strani i posveti se spašavanju tuđih života. Jednom agent, uvijek agent. Ili imaš to u krvi ili ne. U duši je pak perfekcionist, OKP-ovac, inteligentan čovjek, načitan, ali i opasan. Ima onih koji to shvaćaju ozbiljno, a ima i onih koji misle da nitko nije opasan kao oni, odnosno da nitko nije savršen. I tu čine grešku svojeg života.
Robert je toliko dobar da i svojim žrtvama ponudi izlaz, ili zaboravite na sve, pravite se kao da ništa niste vidjeli, napustite grad, državu, kontinent ili ćete snositi posljedice. Naravno da žrtve izaberu ovo drugo nakon čega naočigled miran Robert uključi svoj mozak, prebaci ga u “slow motion mod” i potom pokrene štopericu, krene sa svojim životnim pozivom i testira sâm sebe.
Dok su u prvom dijelu POKUŠALI naškoditi njegovim bližnjim prijateljima i poznanicima, ovoga puta su doista to i učinili zbog čega se McCall ponovno aktivira i postaje čovjek za kojeg nitko ne bi očekivao da može biti. Kako je znakovito rekao u filmu – oni koji su ubili nekoga u njegovoj blizini razočarali su ga jer to mogu učiniti samo jednom. Pravda je uvijek dostižna, a oni koji kreću vruće glave u rat taj rat i izgube. I još ako s druge strane imaju inteligentnu osobu s vještinama koje ne možete ni zamisliti. Možete ih zamisliti, ali ih ne želite prihvatiti. I u tom trenutku rijetki shvate da tonu sve dublje i dublje, a pravda ih polako dostiže.
Naravno, ponovno se postavlja ono pitanje – kako može jedan protiv svih? Baš kao i u “Nemogućoj misiji”, koja je ponovno u ovim trenucima u kinima. Ali ovdje priča nije napravljena naivno, ne spašavaš cijeli svijet od velike sile zla, ne, sve je posloženo onako kako treba biti, realno, mislilo se na sve detalje i nema previše zamjerke po tom pitanju. Akcijske scene su ponovno impresivno napravljene, od slow motiona ćete otvoriti oči kao lemur, a od konstantnog nevremena u filmu zavrtjet će vam se u glavi. Denzel Washington kao i uvijek hladan kao špricer i opasan kad treba biti opasan. Meni jedan od dražih glumaca koji ima svoj stil, ali se svakom filmskom žanru može prilagoditi i odraditi ga besprijekorno. Baš kao i u ovom akcijskom filmu.
Ovo nije samo još jedan akcijski film, kako često znam istaknuti, ovo je inteligentni akcijski film, realan film s čistim i klasičnim akcijskim scenama koje smo navikli gledati od najvećih majstora akcije. Fuqua je ostao vjeran i Harryju Gregsonu-Williamsu pa još jednom imamo i vrlo lijep i uzbudljiv soundtrack koji cijelo vrijeme jako dobro prati priču.
Dugo ne pogledah ovako dobru akciju nakon koje ni “Nemoguća misija” nema smisla. Baš sam zadovoljan izašao iz kina i nadam se da su i drugi imali isto mišljenje kao i oni koji će tek krenuti prema nekom od Cinestar kina u Hrvatskoj u kojem ovaj film trenutno igra. Naravno da ovo nije film za Oscara i slične ili manje slične nagrade, ali je u pitanju akcijski film koji se rijetko nađe u kinima i to u vremenima Marvelovih ekranizacija i ostalih pomalo dosadnih SF uradaka. Ali je i više nego zadovoljio sve potrebe prosječnog punokrvnog gledatelja. Bilo je zanimljivo gledati i elemente “Transportera” u filmu, a sâm rasplet priče nije tipičan akcijski nego više trilerski, tako da bi zadovoljeni bili i oni željni nešto mekanijeg akcijskog filma, ali i oni koji žele iskusiti nešto više (krvi).
