IZVJEŠĆE: Vukovar film festival, 12. festival podunavskih zemalja – bajadera
26. kolovoza 2018.
Željko Mirković Miki (95 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Vukovar film festival, 12. festival podunavskih zemalja – bajadera

Odličan program Vukovar film festivala privukao je mnoge Slavonce i ljubitelje filma u grad na Dunavu još jednom dokazujući da se uz puno rada i entuzijazam te, dakako, kvalitetne filmove kulturna mini senzacija može načiniti i na panonskom, a ne samo Jadranskom moru.

Nekadašnje ime broda na kojemu su se prikazivali (i prikazuju se) filmovi iz dokumentarnog dijela programa Vukovarskog filmskog festivala paradigma su cijeloga četverodnevnog događanja, ali i filmskih festivala uopće. Bajadera ili kutija čokolade u kojoj zna biti fenomenalnih stvari, ali i sadržaja koji su pitanje kompromisa i(li) financijskih (ne)mogućnosti organizatora. „Što zagorči, ne mora se probati“, rekao bi Panonski mornar, umjetnik čije ime vežemo uz glazbu i pisanu riječ, ali koji se bavi(o) i filmom. Iz toga razloga pažljivo doziram i biram sadržaje koje na festivalu gledam (da se ne bih overdozirao količinom sadržaja) i da (primarno) uživanje ne bi prešlo u profesionalni deformitet. Uostalom, kada čovjek pretjera s metaforički slatkim – zna mu biti zlo.

Zato sam ove godine primarno odabrao dva filma izvan konkurencije, a čija je reputacija jamčila konzumentski užitak. Oba su prikazana u lijepom prostoru dvorca Eltz, a riječ je o „Hladnom ratu“ Pawela Pawlikowskog i „Obiteljskim vezama“Hirokazu Kore-Eda. Prvi umjetnik, Poljak, građanin svijeta; u formativnim godinama rastao i razvijao se u Velikoj Britaniji, nadahnuće je pronašao u priči svojih roditelja, koji su svoju ljubav i odnos intenzivno i jako (a kako drukčije) doživljavali i mijenjali se, a opet ostali isti u onom temeljnom, prepoznatom i najvažniijem razlogu koji nas drži na životu, bilo da živimo u „slobodnom“ svijetu ili sivilu socijalizma. Crno-bijela fotografija i jednostavan “ili sve (ljubav) ili ništa“ odnos nije opće jednostavan za prikazati, ali Pawlikowski je (opet) uspio. Sjetimo se „Ide“ ili na jednoj od nacionalnih televizija ponovno prikazanog filma „Žena iz Petog okruga“. Wiktor i Zula još jednom su nam pokazali da smrt nije kraj, već da je kraj kada nema ljubavi. Glazba koja prati ovu tako često pričanu priču je izvanredna i odlično uklopljena u cjelinu, bilo da je riječ o jazzu, narodnoj pjesmi ili Goldbergovim varijacijama. Ili imaš osjećaj za to ili ti ne može pomoći ni nekoliko savjetnika. Europljani su u tom dijelu majstori (uvijek se sjetim Sorentina).

Japanski pobjednik Cannesa ima složeniju strukturu i (ipak) neočekivanije razrješenje, a svakako valja naglasiti izvanredna glumačka ostvarenja i režiju gospodina Hirokazua, koji će, nadam se, inicirati filmofile da se više zainteresiraju za modern(ij)u japansku kinematografiju koja je uspjela zagrepsti duboko ispod površine tehnološki najrazvijenijeg zapadnog društva pokazujući nam da smo ispod kože svi poprilično krvavi i da mnoge stvari nisu crno-bijele (kao u Pawelovu filmu).

Pohvale organizatorima koji su napravili izbalansiran program u kojemu su mogli uživati i profesionalci i zaljubljenici koji već godinama dolaze u grad na Dunavu u mjesecu kad je puno više razloga da se ide na jadransku, a ne na ove obale. U glavnoj konkurenciji tako smo mogli vidjeti filmove veterana Galića, ali i Thomasa Stubera, filmove Rumboldta i Živkovića (o tri Pjevača iz Šibenika), ali i mladića koji je (poput njegova oca) vezan uz Šibenik, a koji je u dvadeset i četvrtoj već okusio i američku spizu (NBA), Dariju Šariću u dokumentarcu koji, po tko zna koji put, prikazuje da talenata na ovim prostorima ne nedostaje. I filmskih, rekao bih. Digresirao bih, vraćajući se na film „Hladni rat“ koji je dijelom sniman i u Hrvatskoj s glumačkom i tehničkom ekipom koja se odlično uklopila u još jedan uspjeh slavenske kinematografije. Pridodamo li tome niz (vrlo dobrih i odličnih) popratnih sadržaja, dojam je da je ocjena, programska i svaka druga, Festivala prilično visoka.

Vidjeti na jednom mjestu velikane poput (celuloidnog) Chaplina ili dobrodržećega (živahnog uživo) Jimmiya Stanića, dodana je vrijednost koja nam puno govori o onoj staroj da uza sve što se (dobroga) novoga napravi ne treba zanemariti i one koji su vječna inspiracija i dugotrajna vrijednost, ljudska i umjetnička. Zaključno, govorimo li o ovogodišnjem VFF-u sjetit ćemo se (i parafrazirati riječi Forresta Gumpa „Život (festival) je bombonijera“, a u ovom slučaju nije riječ o bilo kakvoj „kutiji čokolade“, već o – bajaderi.