RECENZIJA: Luce – “Susret” – put od simpatične glazbenice do susreta vrijednog divljenja
28. rujna 2018.
Nikola Knežević (1735 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Luce – “Susret” – put od simpatične glazbenice do susreta vrijednog divljenja

Godinama joj se divimo, njezinom glasu, stasu, emocijama, razigranosti, iskrenosti, riječima i pjesmi, a konačno je došlo vrijeme i da otpakiramo prvo albumsko izdanje jedne od najposebnijih kantautorica na hrvatskoj glazbenoj sceni – Luce.

Melankolija u boji, tako zna sama sebe opisati, a upravo tako zvuči i njezin studijski prvijenac “Susret” kojeg smo, zahvaljujući Menartu, prvi dobili na preslušavanje. Radovao sam se ovom izdanju i nisam požalio, nisam slijegao ramenima slušajući i nisam imao bilo kakav loš dojam završivši preslušavanje ovog uratka.

Nekoliko tehničkih detalja za početak. Za najveći dio albuma glazbu i tekst je radila Luce dok su joj se na nekim pjesmama pridružili Miro Gugić,Vinko Ergotić i Matej Milošev. Veći dio albuma aranžirao je i producirao Srđan Sekulović Skansi, a za tri pjesme je zaslužan i Mark Mrakovčić.

Od ukupno deset pjesama kroz singlove smo čuli njih šest, a album otvara “Još i sad” koja pomalo daje naslutiti dolazak najradosnijih blagdana u godini svojim zaigranim dirkanjem na klavijaturama i senzualnim ritmom. No, to je samo glazbena fatamorgana jer pjesma govori o prekinutoj, nedovoljno intenzivnoj i strastvenoj ljubavi. Ali prevarili ste se ako ste mislili da će cijeli album biti toliko zaigran jer pjesme poput “Čežnje”, koja jasno podsjeća svojom melodijom i sivilom na Amy Winehouse i “Back To Black”, predstavljaju i onaj osobniji portret. “Čežnja” je jedna od pjesama koje još nismo imali prilike poslušati, a u tom društvu je i pjesma “Riječi” s jazzy ritmom i violinom koja se provlači kroz cijeli album i koju moram posebno pohvaliti. Iza ovog anđeoskog instrumenta stoji Dean Melki. Obilježio je cijeli album i kad god je ne čujem imam veliku želju da se onako potajno, lijepo, nježno, plačući pojavi iza ugla. “Vijori”, još jedna od četiri nove pjesme, govori o prolaznosti, otkucaju i istrošenosti života s kojom se Luce stavlja među ponajbolje kantautore ili pjesnike među kantautorima. Kako je tema osjetljiva takav je i njezin glas, bez naglih promjena iz niskih u visoke lage, opet dajući pjesmi nježnu notu. Istom mjerom pokazuje nam i u zadnjoj i također novoj pjesmi na albumu, “Distanca”.

Iskreno, album možemo podijeliti na dva dijela i to je jedna od činjenica koje ne mogu u najboljoj mjeri prihvatiti. Od otvaranja s “Još i sad” do bossa nova iskustva na fenomenalnoj “Početak” te genijalnoj “Riječi” (meni dvije najbolje pjesme albuma), drži se tog divnog recepta melankolije u boji ili glazbene raznovrsnosti koja nas neće oneraspoložiti. Savršeno iskombinirano i poslagano, pitko i bez opterećenja kod slušanja. Ali nakon toga odlazi na ozbiljniju i tamniju stranu glazbene palete obojane u crno i bijelo. Takvo monokromatsko iskustvo meni osobno paše, možda zato što sam inače pobornik zvuka Marka Mrakovčića, ali ne vjerujem da će se previše svidjeti slušateljima. Barem ne široj masi. Ipak se sivilo trebalo razbiti onako kako je to uspješno radila u prvom dijelu albuma, iako je  u nastavku u pitanju ona Luce u čiju sam se glazbu zaljubio. Nekima će zvučati nezanimljivo, neki će utonuti u taj divni simfonijski san, a neki se možda neće moći probuditi. Dok jednim dijelom prihvaća očekivanja širih masa, drugim dijelom albuma istoj toj masi predstavlja pravu sebe. A sada je na publici kako će takav odnos prihvatiti. Album uopće nije težak za slušanje, štoviše kratko traje, no mislim da je njegov tijek mogao biti drugačije napravljen. Ali to su sitnice koje nekada mogu, a ne moraju puno značiti.

Bez sumnje je ovdje riječ o jednom od meni dražih izdanja godine i odličnom prvijencu Luce. Dojmio me, kao što sam već i rekao, taj simfonijski ugođaj kojeg su stvorile violina i violončelo i koji je dodatno obogatio aranžmane i melodije. Ujedno mi je drago što je kombinirala različite glazbene stilove, što je dala i jednu vintage notu određenim pjesmama. Osjećam različite utjecaje, od Amy Winehouse do nekih novih generacija, poput Christine Perri (na “Proći će”), ali i drugih profinjenih ženskih vokala u pop, soul i blues vodama, uglavnom kod onih koji su uspješno emociju glazbe i teksta, čemer, bol te iskrenu i nepatvorenu ljubav i osjećaje prenijeli na svoj vokal.

Luce već ostavlja svoj trag na gustoj hrvatskoj glazbenoj pozornici, uskoro ćemo je gledati i na najvećoj klupskoj pozornici (u Tvornici kulture), a da je riječ o jednoj iznimno talentiranoj i vokalno jedinstvenoj glazbenici to je već puno puta utvrdila kroz svaku svoju pjesmu. Glazbu treba shvaćati ozbiljno, glazbu ne treba stvarati za top liste i mislim da je Luce na tom putu. Najvažnije je da je svoja, da se odlično snalazi u svakom dijelu glazbene palete boja i da su njezini tekstovi odraz trenutnih unutarnjih razmišljanja, životnih iskustava, izazova, prolaznosti… Da, prolaznost, strah kojeg svi iskusimo u svojim životima, ali strah koji ćemo zaobići ako se kao ptice u letu susretnemo s Luce. “Susret” vrijedan divljenja!

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5