RECENZIJA: Asghar Farhadi: “Todos lo saben” – ne mogu Javier i Penélope jedno bez drugog!
Drugi film ove godine koji gledam u Cinestar kinima, a u kojem glavne uloge tumače Javier Bardem i Penélope Cruz. Nakon “Loving Pablo” stigao je i “Todos lo saben”, novi film ovog glumačkog dvojca, film nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu, a ovoga puta pod redateljskom palicom cijenjenog redatelja Asghara Farhadija.
Radnja se odvija u Španjolskoj (Madrid) gdje se nakratko iz Argentine (Buenos Aires) vraća Laura (Cruz) kojoj se sestra udaje. A Španjolci kao Balkanci, kad se netko ženi, udaje, slavi bilo što, fešta traje satima, danima i rijetko se dogodi da netko ostane trijezan. Kako se vraćaš u rodno mjesto, tako se vraćaju neke stare uspomene, ali i neke stare ljubavi. Ljubav, pak, može biti lijepa uspomena, a može biti i zaključana u škrinji s blagom koju nitko ne smije vidjeti niti saznati za nju. U svim tim nostalgičnim trenucima, slavlju i konzumiranju svakakvih tekućina, događa se trenutak koji će biti šokantan za cijelu obitelj, a kasnije će se ispostaviti i puno šire.
U muci se poznaju junaci, stara je izreka, ali postoji i ona da se u nevolji prepoznaju pravi prijatelji. Znate one Poirot i slične kriminalističke detektive koji okupe cijelu obitelj i prijatelje na jedno mjesto. Svi znaju sve, a nitko ništa ne zna pa niti ime počinitelja. Ali redatelj Asghar Farhadi nije napravio grešku u koracima pa pretvorio film u tipičnu priču Agathe Crhistie nego je učinio jedan zaokret u sredini filma i posvetio se međuobiteljskim i ljudskim odnosima, ljubavnoj priči koja prati dvije odvojene obitelji, onu prekrasne Laure i onu šarmantnog Paca (Bardem). Iskrila je ljubav u mladim danima, ostavljali su se inicijali na mjestima gdje su se tinejdžeri okupljali, ali mladost – ludost. Svatko je otišao na svoju stranu, no ipak su neke rane ostale, ali i jedno prekrasno biće za koje vrijedi dati sve, odreći se svega onoga što u ovom trenutku održava tebe i obitelj na životu. Iako je ovdje riječ o nemilom događaju, u konačnici je on bio samo okidač za otvaranje spomenute škrinje, a time i izlazak iz ormara određenih osoba i njihovih osjećaja. Stvari će se zakomplicirali uplitanjem Alejandra (Ricardo Darín; “Relatos Salvajes”, “Truman”), Laurinog supruga i Beje (Bárbara Lennie; “Una especie de familia”), Pacove životne suputnice. “Priče po selu” potiču sumnje, sumnje potiču ljubomoru, a ljubomora zna često biti opasna. A sve napetosti, obiteljske, prijateljske, životne i ljubavne jako dobro je prikazao Farhadi, koji je i scenarist i redatelj filma. Iako neki govore kako svaki film ovog iranskog genijalca ima isti kostur, još je jednom utvrdio svoj status i opravdao nominaciju za Oscara (“Jodaeiye Nader az Simin”, 2012).
Film nije remek djelo, film nije nešto što nismo već vidjeli na velikom platnu, ali je drugačiji od tipičnih američkih priča koje su već postale monotone u filmskom svijetu. Osim Farhadija svoje umijeće su još jednom pokazali Bardem i Cruz, koji su bili na svojem terenu (u Španjolskoj), ali im, uvjetno rečeno, europski filmovi ili filmovi izvan američkog govornog područja sjajno stoje. Osjeti se kako su se ležerno prilagodili ulozi i kako se njihov talent izdvaja od ostalih. Ali ističe se i priča, način zapleta i raspleta koji se odvio na za mene neočekivan način, ali i odvraćivanja pažnje gledatelja s nesreće, koja je zadesila glavne aktere, na ljubavnu i obiteljsku priču koja je pretvorila film iz trilera u dramu. Nije više bilo važno kako će se spasiti unesrećena, nego tko će to učiniti i zašto bi on to učinio. Čija je međa, tko je počeo rat, što je bilo prije, a što kasnije, sve su to banalna pitanja koja su važna onima čiji je ugled najveće bogatstvo. Ni obitelj, ni zdravlje, ni novac, ništa nije važnije od ugleda. Ne dao Bog da netko čuje!
Iako svaka priča ima svoj (ne)sretan kraj, ne mogu svi na kraju biti (ne)sretni. Netko je izgubio novac, netko obitelj, netko ugled, netko pak i ljubav, trenutnu, a bome i prvu. Ali suze koje se spuštaju niz obraz ipak postaju radosnice jer bez obzira tko je čiji i tko je kome pomogao, ipak znamo pokazati ono ljudsko u sebi te pomoći onome u nevolji, bez obzira na svoj teški radnički život. A Španjolska je poznata kao radnička zemlja, zemlja vinogradara i jedan od najvećih svjetskih proizvođača vina pa tako i pratimo prekrasne krajolike okolice Madrida, vinograde, ljude koji tamo rade, žive, preživljavaju. Ali džabe bogatstvo ako pati srce, ako pati ljubav, a time i život. Netko će se odreći bogatstva zbog srca, a netko zbog kapljice. Nekome čak ni obitelj nije svetinja, nego ona škrinja s blagom. Tko je tko u toj priči, ostavljam vama da otkrijete ispred velikog platna.
