IZVJEŠĆE: Koncert Maje Posavec u Centru za kulturu u Đakovu – Ma(gi)ja
6. listopada 2018.
Željko Mirković Miki (96 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Koncert Maje Posavec u Centru za kulturu u Đakovu – Ma(gi)ja

„Al’ budi tu u mojim rukama
Kad te moje ruke zagrle
Moje ruke malene
Samo tad budi stvaran
Samo stvaran“

Kad nas je ova glazba „zagrlila“ bilo je dobro. Stvarno. Nestvarno.

Nekoliko mjeseci nakon odličnog nastupa u maloj dvorani Lisinskog gledam ( i slušam) pjesnikinju  u “njenom“ Đakovu. Još bolje mi se čine pjesme koje je izabrala za rijedak diskografski biser nazvan “Kada ne bih imala strah”. Uz (malu stihovnu) pomoć Enesa Kiševića ove godine nam je predstavila dvanaest pjesama, a svaka od njih je primjer kako se iskrenošću, lijepim melodijama i refrenima, vrlo dobrim aranžmanima i čvrstom izvedbom može doći do vrhunskog rezultata. A tek njen glas… Ne samo zato što skladbe potpisuje svojim imenom, nego i način na koji ih izvodi govori da su to „njene“ pjesme. Duboko osmišljene, proživljene i otpjevane; preživljene. Jer, nisu samo tehnika i iskustvo, njen glas i instrumenti, donijeli to do naših srca. To nešto što rijetko možemo čuti na našim pozornicama, malim dvoranama velikih i malih gradova ove male i skučene geografske činjenice. Skučene i stisnute, ne samo geografski, već i duboko potisnutih i neiskazanih osjećaja. I jasnoće njihova izraza. Čak i kad su u pitanju metafore intime jasna nam je dubina predstavljenog. I, ne manje važno, i kad „obrađuje“ starije stvari (iz Detoura), nije samo žanrovski pomak (npr. reggae) ono što ih čine „njenima“. Teško da će neka druga moći tako otpjevati i te pjesme.

Reference i podsjećanja na pjesničko-glazbene veličine s ovih prostora i s nekih drugih, širih, su sveprisutne. Ali, ne bih rekao da su stajanja na njihovim ramenima namjerna. Prije bih rekao logična. Nevjerojatne činjenice za ovo podneblje i riječi kojima opisujem ove, bolje riječi i glazbu. Iskrenost, logika, prirodnost kojim nas obavijaju ovi komadići i slike njenog života i refleksije prošloga i slutnja budućeg, možda boljega. U svakom slučaju drukčijeg. Cabaretski, kaubojski, rundekovski, arsenovski, kantautorski. Autorski. Majinski. Ljudski. (Božanski?!)

Riječ dvije i o glazbenicima koji je prate. Bend koji se (samo)prozvao Hotel, a ona je, veli sama, recepcionarka. Sve samo ne hotel wave. Ne znaš što je bolje – Marinova vožnja i Mihaljevićev čvrsti bubanj ili Kapecova ekonomična, na trenutke tehnički zahtjevna, dionica gitare. A klavir… Maja i njena gitara koju koristi i više nego dobro kao ritam i pratnju. Još mi zvoni u ušima valcer “Između nas je šum”. Šum na njenom srcu i onaj tko ga izaziva dostatni su razlozi (uz Majin talent) da nas ove skladbe dugo okupiraju. Bar do novih, koje nenaporno čekamo. I bez napora ćemo ih, vjerujem, zavoljeti. Kaže jedan drugi pjesnik da je i „tuga ljepša kada se otpjeva“… Preuzetno ili pretenciozno bi bilo reći da depresija (zadnja skladba na albumu i jedan od vrhunaca đakovačke večeri, “Juha”) biva lakšom kad se, također, otpjeva, ali…ima i nakon toga života. Ima dana. I pjesama. Jer i to nam poručuju pjesnici (pjesnikinje). Oni jesu ( i dalje) čuđenje u svijetu, a nije čudo da i ovakve izvrsne večeri prođu pokraj nas.

Nenaviknuti smo na ovakvu kvalitetu pa, ponekad, otkrenemo glavu. Ili prođe mimo nas. Nemojte „imati strah“… Jer, što bi bilo kad se ni mi (poput pjesnika) ne bi plašili? Što bi bilo kad bi bilo manje „praznoga hoda“? Ili kad bi se s njim suočili i u našem životu, kao što smo to na trenutak uspjeli u Majinim pjesmama s njenim? Bismo li „bili jači“? Budi jak, poručuje još jedan naslov koji je „skupljen“ u posljednjih osam godina. Vrijedilo je skupljati (se). Znam, netko će reći da je autocitatnost u pitanju, ali završavam kao i u prikazu njenog koncerta u Maloj dvorani Lisinskoga (jer je to istina i jer Ona i bend to zaslužuju) – u maloj dvorani (ovaj put u malome Đakovu) bio je velik koncert.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)