RECENZIJA: The Strange – 14 godina vrijednih čekanja na album prožet cohenovski usamljenim vožnjama
17. listopada 2018.
Nikola Knežević (2784 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Strange – 14 godina vrijednih čekanja na album prožet cohenovski usamljenim vožnjama

Nije uopće bitno koliko smo dugo čekali na materijal, bitno je da smo dobili materijal vrijedan divljenja i dubokog naklona.

Od surfa, preko bluesa i soula cohenovski omotanog do americane, mogao bih tako glazbeno opisati drugi studijski album fantastičnih The Strange ili pak mogu reći da je to moderni The Bambi Molesters s vokalom. Kako god okrenuo dođem na isto, a to je da je ovo jedan od rijetkih hrvatskih bendova koji odlično može zvučati i u Tvornici kulture, Areni Zagreb, Royal Albert Hallu, i na Primaveri, Cocachelli, odnosno i ispred domaće i strane publike, i ispred sto i tisuće ljudi, a da pri tome uopće ne znaš odakle je taj bend. Zašto je tome tako?

Produkcijski i aranžerski riječ je o najfinije izbrušenom dijamantu na kojem se pazilo na svaki detalj i pri tome niti jedan instrument ne nadjačava drugi, a opet da svaki od njih zvuči kao da svira solo dionicu. Jedna iznimno slojevita i vrlo zahtjevna zadaća je bila ispred njih, a položili su je s 5+. Ni ne čudi! U pitanju su individualno perfektni glazbenici, no nekada individualci ne mogu djelovati uspješno kao cjelina, što srećom nije slučaj s The Strange. A ispred njih Chris Eckman, s blagom rašpom koja može idealno zvučati u nježnim pjesmama nabijenih soulom, ali i u moderato ili allegro dijelovima albuma. Uostalom, sviđa mi se raskošnost albuma, i u tempu, i u atmosferi, i u energiji. Nije ni slučajno da im je producent albuma Don Antonio, jedan od najcjenjenijih glazbenih producenata i gitarista nove talijanske scene. Ima nešto godfatherski u tim pjesmama, sad kad spominjem njega, ali i nešto na tragu Los Lobosa, Tite & Tarantule i sličnih bendova. Kao što rekoh, dosta je šarolika glazba pa susrećem puno nekakvih glazbenih uzoraka na koje sam nailazio i u spomenutim i sličnim bendovima. Ne misleći pri tome da je netko nekoga kopirao, dapače.

 Zanimljivo, samo jednom sam imao priliku gledati uživo The Bambi Molesterse i sjećam se tog kišovitog INmusica i pozornice ispred koje je bilo 100 ljudi, uključujući i mene i koji su širom otvorenih usta gledali i slušali ovu hrvatsku surf rock atrakciju svjetskoga glasa. Ali nije u pitanju samo atraktivnost, nego taj način sviranja instrumenata, taj perfekcionizam kojeg vidiš u njihvom očima, načinu pogleda u svoje prste, gitarske žice, crno-bijela tipkala, činele i doboš. Vidiš na njima tu strast, energiju, proživljavanje svake note kao da je najljepši životni trenutak. Ali taj Daliborov gitarski tremolo efekt, nešto na što ću se uvijek naježiti, tada u Bambijima, sada u The Strangeu. Ne samo na tremolo, nego na taj sirovi zvuk kojeg nam isporučuje. Nije samo sirova njegova gitara, sirovi su i bubanj, i bas, orgulje, pa čak i truba i saksofon. I u tome je po meni ključ ovog i njihovog prvog albuma, njegovati taj sirovi zvuk, a opet ga dovoljno fluidno odsvirati da imate osjećaj kao da lebdite iznad zemlje. Neki će to opisati kao drogu, ali da, glazba jest droga, bezopasna, iskrena, nepatvorena, riječ koju često koristim slušajući ovakve materijale.

Vrijeme je da analiziram i deset pjesama koje se nalaze na albumu “Echo Chamber” koji izlazi za izdavačku kuću Dancing Bear, a koji je sniman i miksan u Sono Recordsu u Pragu, djelomice i u zagrebačkom Morrisu, te ljubljanskom Studiju Zuma. Ostali su vjerni Skye Masteringu i Denisu Blackhamu koji je masterirao i prvi album, te radio na nekim kultnim svjetskim albumima i taman kad sam prolazio kroz njegove radove naiđem na Linka Wraya i sâm sebi kažem – “da, čuo sam i njega na ovom albumu”. Mislim naravno na taj također sirovi zvuk koji je uvijek inspirirao i impresionirao i velikog Jimmyja Pagea koji “Rumble” smatra jednom od najvažnijih pjesama u gitarističkoj glazbenoj povijesti.

Upravo laganim ritmom, odnosno usamljenom vožnjom The Strange kreću cestom prema zapadu.

“Ride on my
My lonesome rider
Ride on
My lonesome dream
There’s world to be seen
And fotunes to earn
And I’ve got no clue what to do”

Pa mi recite da nema tu cohenovske melankolije, a tome moram odati priznanje Chrisu Eckmanu, tekstopiscu cijelog albuma. I onda taj savršeni bubanj na “Echo Chamber” kojega lijepo grle orgulje te gitare koje stvaraju jako lijepi ritam i tjeraju vas na gibanje. A zatim iznenađenje albuma, suradnja s kantautorskom princezom Irenom Žilić (“Dead End Shore”) čiji glas zvuči totalno drugačije nego na što smo navikli u njezinim autorskim radovima. I ja bih ovog više. Zašto ne?! Ali možda je i dobro da je u pitanju samo jedna pjesma jer ću se morati iznova vraćati na nju. Dosta tmurna, kao i sâm tekst, za prolazak trnaca kroz tijelo.

“Last Summer Song” s “Under My Thumb”, ali sirovijim, gitarskim riffom koji me odveo u neke starije filmske godine i podsjetio na neke zanimljive trenutke, nastavlja priču albuma. Doduše, uz svaku pjesmu možeš na tren odlutati u neko svoje životno razdoblje i smjestiti ju tamo. Interesantno je kako pjesme imaju taj vintage zvuk koji je u isto vrijeme i moderan. Savršeni balans! Takav osjećaj imam i u pjesmi “Killing Time”. A nastavak, “Dime a Dozen”, mogao bih slušati neprekidno. I studijski i uživo. I baš se radujem živom predstavljanju albuma jer sam uvjeren da će to biti jedna sasvim nova razina gdje će se razviti i njihova virtuoznost.

Rekao sam na početku da ovaj album ima i blueserki utjecaj koji je najviše vidljiv u pjesmi “Broken Town Blues”, ali ovo nije bilo kakav blues, niti onaj klasični, ovo je ponovno surf blues kroz koji prolazi taj gitarski tremolo i onaj tužni klavir s trubom, iz onih starih američkih blues klubova, pred fajrunt, dok su u klubu još samo konobari i troje ili četvero istinskih zaljubljenika u melankoliju ove vrste glazbe. Vrlo dobro su napravili i redoslijed pjesama jer niti u jednom trenutku album ne postaje dosadan, naporan ili jednoličan. “Shoot The Bear” je savršeni blues kontrast maloprije spomenutoj uz dodatni začin, orgulje koje samo s nekoliko tonova daju onaj ugođaj kakav obožavamo čuti kod The Doorsa.

Album zatvaraju “Brzi vlak za nigdje”, onaj koji će usput pokupiti idealne putnike koji putuju prema zemlji, što bi rekao moj prijatelj, sevdaha i bluesa, te “Svjetla crvene doline” koja su se nadvila nad ovim albumom i koja me kao i na samom početku podsjećaju na Pjesnika nad pjesnicima, predsjednika Društva mrtvih pjesnika, Leonarda Cohena. Ne samo interpretatorski, nego i lirički.

Ne znam koliko je godina nastajao album i jesu li uopće u pitanju godine (možda negdje i piše, ali se ne obazirem previše na to), no nakon ovog što sam čuo osjetim da je perfekcionizam iz svakog od njih izašao u najvećoj mjeri te se razlio po pjesmama i poslužio kao tartuf preko tjestenine, obogatio dodatno okus kojeg imamo slušajući The Bambi Molesterse, koje zadnji put spominjem u ovoj recenziji jer ih nakon “Echo Chamber” spremam u najdražu ladicu koju ću povremeno otvoriti kako ih ne bih zaboravio, a The Strange ostavljam na vrhu radnog stola, ponosan što su ovu glazbu stvarali ljudi s hrvatskim prezimenima.

I ode album pjesmom “Lights of Red Valley” u fade out, a njihov glazbeni trenutak je kao fade in. Uzlazan i samo je pitanje vremena kad će doći do one idealne razine. Kad bolje razmislim – došao je!

*Aktualna postava benda:
Chris Eckman – vokal
Dalibor Pavičić – gitare
Luka Benčić – klavijature
Matko Botić – gitara
Ištvan  Širola – bas
Jasmin Đečević – bubnjevi
Andrej Jakuš – truba
Ozren Žnidarić – saksofon

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5