RECENZIJA: Mile Kekin: “Kuća bez krova” – zavrtite Milin globus i upoznajte njegov privatni svijet!
20. listopada 2018.
Nikola Knežević (2784 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mile Kekin: “Kuća bez krova” – zavrtite Milin globus i upoznajte njegov privatni svijet!

Subota je, gledam “Zgodnu ženu” i slušam Milu Kekina, frontmena Hladnog piva koji je prije nekoliko dana javnosti predstavio novi solo uradak i prvi nakon 17 godina i albuma “U dva oka” kojeg je snimio s pratećim bendom “Putnici”. Sve nekako zvuči neobično, kombinacija je jako čudna, ali je itekako moguća i istinita.

Mike Kekin je objavio “Kuću bez krova”, drugi studijski solo album koji je sniman u potpunosti analognom tehnologijom na 24-kanalnom magnetofonu u slovenskom RSL studiju i PreSent studiju u Strmcu, što se možda zvukovno i ne može toliko primijetiti u digitalnom formatu, koliko će se možda osjetiti na vinilu koji je analogni nosač zvuka. Vječite su dileme oko CD-a i vinila, ali kod Mile nema dileme, riječ je o njegovom najnajosobnijem materijalu koji je čista suprotnost njegove bendovske karijere. Akustičan, shodno tome i ispunjen emocijama, vlastitim iskustvima, odličnim tekstovima, koji se iskreno nisu ništa ni promijenili u odnosu na Hladno pivo, osim što nisu toliko socijalno osjetljivi i društveno odgovorni. Ali njegova kvaliteta pisanja se pokazala već puno puta iskrenom tijekom dugogodišnje karijere i ove pjesme su vjerojatno taj krov na kući kojeg do sada nije imao, krov koji nije ovisan o nikome i kojeg samostalno, slobodno i samouvjereno može s ponosom pokazati javnosti.

Album je akustičan, više u pop nego rock maniri, na tragu zvuka The Poguesa ili Brucea Springsteena, uz harmoniku i slide gitaru što pjesmama daje i određeni američki folk prizvuk. U pjesmama nema solističkih ili individualnih istupa, nema onog efekta kakav će na vas ostaviti nekakav tipičan žestoki rock album. Ne, Mile je s Denisom Mujadžićem Denykenom za producentskom stolicom stvorio materijal koji za njega nešto posebno znači, njegovom glazbenom i privatnom životu i okruženju. Moram naglasiti da su mi albumski favoriti ipak većinom pjesme koje je već predstavio kao singlove, “Reno 4” i posebno “Atlas”, singl koji mi je prirodni nastavak na priču Hladnog piva, brz, jednostavan, žestok, kao neki akustični Dropkick Muprhys. No, čut ćemo tu i neke lijepe blueserske primjerke uz slide gitaru, kao što je “Konj” ili baladne ljepotice “Samo moja” kojima vladaju hammond, ponovno slide gitara i lagane, ali snažne bubnjarske dionice.

Nažalost, nisam navikao na Kekina u laganim vodama pa čak i u Hladnom pivu gdje smo se svi znali iznenaditi kad bi snimio netipičnu pjesmu i jedva čekali nešto žestoko da se ponovno vratimo u svijet Piva. Iako možda nije primjereno uspoređivati ove dvije glazbene karijere. Mile vokalno i nije za pop glazbu pa čak možda i za ovakav tip glazbe, iako mogu reći da me ugodno iznenadio. No, uvijek sam ga cijenio više kao tekstopisca nego kao pjevača. Da samo ocjenjujem glazbu i tekstove, dao bih nešto višu ocjenu od cjelokupnog dojma. Ima nekoliko izleta, vokalnih i tekstualnih, što me podsjetilo na odrastanje uz kultne albume benda iz Gajnica.

Iako je Springsteen njegov veliki idol, rekao bih da se malo pretjeralo s glazbom koja podsjeća na The Bossa. Prije svega Gazdu rijetki mogu dosegnuti pa onda bolje i ne pokušavati, iako se ovim albumom nije, vjerujem, ni htjelo ganjati zvuk američkog folk/rocka kakav možemo čuti na albumima njegovog idola. No, nemoguće je to neprimijetiti i neprokomentirati, koliko god nekome smetale usporedbe.

Fićukanje, harmonika i lagana gitara natjerat će vas da prihvatite putovanje oko Milinog globusa i uđete u njegov privatni glazbeni svijet, suprotan od naziva zadnjeg albuma Hladnog piva. Na ta vrata ne morate ni pokucati, samo uđite, recite zbogom tjeskobi, baš kao što je i Mile napravio, te se ukrcajte na “Atlantidu”. Ova je napravljena u suradnji s Bajagom, više kao dokaz da glazba nema granica i boju kože, nego što bih mogao reći da je riječ o jednoj od najboljih pjesama albuma. Nije, ali suradnja je simpatična, tekstualno briljantna i inteligentno napisana, bratska, pomirljiva. Kekin je uvijek bio osoba koja je jasno, glasno i javno znala pokazati muda više nego oni koji se rukama udaraju u prsa te reći – “dosta, svi smo mi braća”. Još jednom mu se zbog toga divim.

I nekoliko tehničkih detalja, rekao sam već gdje je album sniman, a svakako treba naglasiti i gdje je masteriran, kod Brada Blackwooda u Memphisu. Logično! A svirali su i pjevali:
Mile Kekin – vokal i fićukanje
Darko Krznarić – hammond, klavir, sintesajzer i vokal
Marko Bregant – električna gitara, slide gitara, mandolina i vokal
Andrija Lazo – akustična gitara, harmonika i vokal
Neven Jurić – bas gitara i vokal
Matko Gaće – bubanj, perkusije

Zahvala ide i Mariju Rašiću (bas), Yogiju Lonichu (gitara) i Ivanki Mazurkijević koji su svojim instrumentalnim i vokalnim bravurama obogatili album.

Milina će glazba sada imati veći postotak prisutnosti u radijskom programu jer ste kod Hladnog piva morali istrčati par kilometara da bi našli jednu prikladnu za “format” program, dok su ove pjesme dosta prilagodljive toj komercijalnoj potrebi tržišta kojoj se skroz približio Mile s “Kućom bez krova”. Sagradio je tijekom godina svoju kuću (status na glazbenoj sceni), a sada je došlo vrijeme i da mu publika vrati to povjerenje i bude kruna njegove priče ili krov njegove kuće u kojoj bi svi mogli širiti ljubav i biti braća. Jer gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

Foto: Roberto Pavić

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5