RECENZIJA: Mangroove: “Srce” – glazbeni dragulj koji zaslužuje zvjezdani status
1. studenoga 2018.
Nikola Knežević (1792 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mangroove: “Srce” – glazbeni dragulj koji zaslužuje zvjezdani status

Izgleda da je druga polovica godine odnijela pobjedu nad prvom i zaokružila uspješnu diskografsku priču za ovu godinu koja je bila iznimno plodna, što mogu zaključiti čak dva mjeseca prije kalendarskog kraja godine.

Mangroove, sve do sada nedovoljno i nepravedno prihvaćen bend čiji glavni kreativni glazbeno-tekstualni kostur čine Toni Starešinić i Željka Veverec  s novim studijskim albumom mogao bi napraviti nešto što nije nikako lako, zadovoljiti i mainstream i underground publiku. “Srce” je savršena kombinacija dream pop vokala i onog uvrnutog psihodeličnog jazz pop instrumentalnog dijela u kojeg kao da je ušao dašak Chuija.

I doista je album prožet s nekoliko instrumentala gdje je Željka malo odmorila, prepustila inicijativu dečkima, a onda se opet vratila i u maniri pop glasa svjetske klase doslovno rasturila. Čini mi se da kako ovaj kreativni dvojac i supružnici funkcioniraju u privatnom životu, tako im je i u glazbi. A i glazba je život, nešto osobno što poklanjaš slušateljima, neka privatnost i intima koju želiš podijeliti s drugima.

Još jedno otvaranje dostojno najboljim ovogodišnjim albumima. Instrumentalna “Atrium” daje do znanja da je ovo drugačiji Mangroove. Da, onaj sanjivi, prelijepi pop Mangroove, ali sada s dozom nešto grubljeg pristupa, glazbene drskosti, ako je tako mogu nazvati, s kojom bend dobiva već dugo zasluženi zvjezdani status na hrvatskoj glazbenoj sceni. “Atriumom” vladaju Starešinićeve vještine za klavijaturama različitih vrsta, jedan tmurni prizvuk kojeg otkrivaju bas dionice, ali i futuristički i lijepi dreamy touch, što sve skupa prelazi u ludi jam session. Prva i druga pjesma (“Tvoja”) su ritmom doslovno spojene, a sada se priključuju Željkin kristalno čist i predivan vokal te zavodljivi tekst koji zrači nepremostivom, iskrenom i snažnom ljubavi:

“I sve me podsjeća, a vrijeme liječi sve
Čini se – nisam se izliječila od tebe
Naslonim srce tu
Na zidu sjećanja
I nakon svega ipak
Tvoja sam”

Ljubav se nekada ne može iskusiti u stvarnom životu, ali zato su tu snovi, maštanje, razmišljanje o savršenoj ljubavnoj idili. O tome govori pjesma “Sanjala sam ljubav” kojoj se pridružuje nešto ozbiljnija “Ljubavi ni za lijek”, jedina glazbena suradnja na albumu i to s Remi iz grupe Elemental, još jednim odličnim vokalom koji lijepo paše uz Mangroove atmosferu. A uz dodatak reverba zvuči kao pravi lijek za glazbene uši. Kad bi ljubavna patnja imala note (tko kaže da nema?), to bi bila ova pjesma. Unutarnji nemir, nelagoda, hladno srce, odbojnost, nemogućnost da se voli, grli i ljubi, tako bi se mogla opisati “Ljubavi ni za lijek”, koju smo imali prilike čuti i prije objavljivanja albuma, kao i  još neke singlove koje su predstavili kroz nekoliko godina.

“Ljeto bez nas” je tematski idealan nastavak započete priče s “Ljubavi ni za lijek”, a glazbeno ponovno briljantno sa zvukovima koje Toni Starešinić stvara na svojim crno-bijelim čudima. A tek po meni jedan od najboljih trenutaka albuma, “Laka sam”, koji me vokalno podsjetio na nekadašnju grupu Yammat, ali koji me glazbeno odvodi u neke melankolične vode. Bass line je opak, uvrnut, psihodeličan, pravi dragulj. No, najbolji i najuvrnutiji dio pjesme je kad se pridruži flauta Lea Beslaća koja je tek nešto posebno na ovom albumu i nagovještava nešto iznimno, a to je nova instrumentalna stvar “Intravenozni Roller-Coaster” i to su te riječi koje sam tražio kako bih opisao taj glazbeni spoj. Ova pjesma je remek djelo za svjetske glazbene primjere i razmjere. Tonijevo prebiranje po električnom pianu ili što ti ja znam čemu više je nešto najbolje što sam čuo ove godine i zaista me podsjetilo na genijalnost projekta Chui iza kojeg, među ostalim, također stoji Starešinić.

“Nešto veće od nas” ima određenu reggae notu, iako je opet u pitanju spoj više atmosfera i žanrova koji zajedno zvuče kao jedna prava glazbena idila. Flauta opet drži jednu od glavnih riječi u pjesmi “Dvoje”, koja me još jednom podsjeća da moram istaknuti vrhunski Željkin vokal, ali i način na koji je snimljen i produciran. Perfektno!

Ne znam koju bih pjesmu mogao posebno izdvojiti, ali “Srce” svakako svrstavam u najbolje trenutke albuma. Melankolični i tmuran uvod koji prerasta u novi jam session koji traje ukupno šest minuta. Ovo je nemoguće opisati. Flauta zadržava tu nježnost koju je Željka imala u prvom dijelu pjesme, a bubnjarska i bas dionica te nove klavijaturske bravure i efekti, za koje ne znam odakle ih izvlači Toni, stvaraju novo remek djelo, riječ koju već nekoliko puta spominjem. Kako je “Ljeto bez nas” tematski nastavak “Ljubavi ni za lijek”, tako je i “Azimut Theme (in the style of cholest’rool music) glazbeni nastavak pjesme “Srce”. Nevjerojatno iskustvo i nevjerojatan spoj!

“Svaka priča ima svoj kraj i svaki kraj ima svoju priču”, tekst je kojim Željka u “Nadi” i s novim jazzy/dreamy pop ugođajem završava službeni dio albuma. Ali to nije kraj jer se na albumu kao bonus nalaze tri remixa, Andree Ljekaja (“Preludij”), Cortex Teama (“Tvoja”) i Yakke (“Sanjala sam ljubav”) te Producers Cut verzija pjesme “Laka sam” Zvonimira Duspera Dusa. Moram reći da su remixevi izvrsno napravljeni i samo su logičan slijed, nešto moderniji, onoga što je bend ostavio iza sebe u standardnom dijelu albuma.

Cijeli album u glazbenom smislu ima jako puno slojeva ili što bi grafičari rekli, layera, koji potvrđuju genijalnost ovog benda i Željke Veverec i Tonija Starešinića kao mastermindove. Moram istaknuti i druge ljude (da, ljudi stoje iza ovog zvuka), a osim već spomenutig Lea Beslaća u bendu je i Silvio Bočić za bubnjevima. Pridružio im se i cijeli niz glazbenika: Edi Grubišić Cipal, Tomi Novak, Katarina Matković, Mario Bočić Mak Murtić, Miron Hauser, Luka Žužić, Danijel Hršak i Hrvoje Nikšić koji su svojim instrumentima ili u slučaju Hrvoja, sound fx-om zaslužni za bogati zvuk albuma. Od kontrabasa i violončela, preko akustične gitare i bubnjeva, do tenor saksofona i trombona. Kao što sam spomenuo, uz Mangroove je album producirao i Zvonimir Dusper Dus, glazbeni veteran i genijalac koji već odavno zaslužuje duboki naklon.

Nevjerojatna je i činjenica koliko je odličnih albuma objavljeno u drugom dijelu ove godine, a Mangroove svakako svrstavam u one koji su glazbenu 2018. godinu učinili boljom i sjajnijom, zbog čega moram još jednom utvrditi da hrvatska glazbena scena može komotno biti dio svjetske scene svojom raznovrsnošću, vrhunskim projektima i ljudima koji glazbu žive, u glazbi uživaju i tu energiju uspješno prenose i na publiku. Bravo Mangroove! Poslušajte ih uživo jer to je još jedno dodatno nevjerojatno iskustvo s ovim ljudima.

Foto: Vanja Vučinić

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5