RECENZIJA: The Prodigy: “No Tourists” – (ne)očekivani glazbeni ishod uvrnutog uma Liama Howletta
3. studenoga 2018.
Nikola Knežević (1792 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Prodigy: “No Tourists” – (ne)očekivani glazbeni ishod uvrnutog uma Liama Howletta

Ono što su otkrili prije izlaska novog studijskog albuma “No Tourists” je ništa naspram onoga što još niste imali prilike poslušati.

The Prodigy, pioniri i prvaci big beata s kojim uspješno kombiniraju elektroniku, rave i druge underground glazbene  smjerove, izbacili su dugoočekivani album “No Tourists”. Doduše, nitko nije ni očekivao da će se takvo što dogoditi jer često znaju reći kako im je svaki album ujedno i zadnji iz razloga što je ovo bend koji živi od live nastupa. Zbog toga su i prozivani najvećom svjetskom koncertnom atrakcijom. Klasični big beat je termin i glazbeni žanr kojim bih najbolje opisao novi album, što me dosta iznenadilo jer su na proteklim albumima više kombinirali taj zvuk s nekom vrstom elektronike, čak melodičnijom i komercijalnijom nego na što smo navikli. Ali Liam Howlett uvijek iznenadi i nevjerojatno je koliko taj čovjek ima inspiracije. Rekli bi u narodu – “da mi je znati na kojim je drogama sada”. Takav dojam i ostavlja jer tko zna što je u njegovoj glavi i što će biti sljedeći produkt njegovog genijalnog uma.

“No Tourists” je naziv albuma, ali i poruka kako u njihovom glazbenom svijetu i žanrovskom opredijeljenju nema turista, nema nekakvog glumatanja, nego čista energija i žestoki zvuk koji ih prati svih ovih godina. Ovo je klasični big beat koji ima raversku konotaciju u sebi i u nekim segmentima podsjeća na njihove početke. Doduše, to govorim kod svakog albuma što je samo činjenica da nikada nisu odmakli od svojih korijena. I dalje su tu prisutni high pitch glasovi i sampleovi, lude synth dionice i efekti koji samo savršeno funkcioniraju kod Prodigyja i eventualno ostalih big beat pionira, kao što su Fatboy Slim ili The Chemical Brothersi.

Sad kad sam se ukrcao u njihov autobus kao jedan od najvjernijih obožavatelja, a ne turista, nema više nazad. Svoje putovanje otvaraju već predstavljenim singlovima “Need Some1”, “Light Up the Sky” i “We Live Forever”, o kojima sam već pisao na Music Boxu, ali ću ponoviti kako je riječ o njihovom najboljem uvodu, još od albuma “The Fat of the Land” kojeg je teško nadmašiti (uvodne su bile “Smack My Bith Up”, “Breathe” i “Diesel Power”). Distorzirani i kompjuterizirani sintesajzer tonovi i efekti dovode vaše slušne organe do pravog užitka, ali bih ipak od sva tri singla izdvojio najviše “We Live Forever”. Ipak me ona vraća u djetinjstvo kad sam istraživao zvuk The Prodigyja i kad je stvorena moja prva velika glazbena ljubav. Ovdje je riječ o pravoj big beat/rave dizalici, a i oni poručuju jasno i glasno:

“I am the oven your brains I wanna heat up
Mega, supersonic degrees
Fire, turn the flame higher

We’re here, it’s now
We live forever
The time has come
We live forever”

Iako tekstovi kod njih i nisu od prevelike važnosti, ovaj sam morao spomenuti jer se u njemu može pronaći dosta simbolike.

I došao je trenutak kad bez dileme mogu reći da sam čuo nešto totalno neočekivano od Liama Howletta.  “No Tourists”, naslovna i prva nova pjesma koju čujemo na albumu ima klasični big beat/hip hop zvuk uz filmsku, da ne kažem James Bondovsku melodiju koja nas izaziva kroz cijelu pjesmu. U drugom dijelu čujemo uvrnute high pitch tonove, sada već tipične za The Prodigy, a što se nastavlja i na sljedećoj, još jednoj koju smo imali prilike čuti prije albuma, “Fight Fire With Fire”. Riječ je o suradnji s američkom hip hop grupom Ho99o9 koja ima buntovnički predznak i javno poziva na otpor, kao da im je dosta svega što se događa u današnjem svijetu. A tek taj hardcore beat – opako:

“Horrible circle breaks, then worship the freaks
The dog is barking mad, has gone and run away with no leash
The heat is coming, stop running, leave your blood on the streets
We stick together, stormy weather, we don’t fuck with police
Go!

Valiant troops, camouflage my soul if I cry
They don’t give a shit whether you live or you die
Feel the heat and prepare for war
Raise your fist and reverse the war”

Kao što rekoh, dosta neočekivano od ekipe iz Essexa, ali nemam nikakve zamjerke.

A onda se vraćamo na tipični Prodigy, “Timebomb Zone” koja me podsjetila na album “Invaders Must Die” i pjesme poput “Warrior’s Dance” i “Take Me to the Hospital”. Ali zanimljivo je kod svega, a što sam neki dan raspravljao, kako bez obzira što pjesme daju neki hunch da Liam Howlett cijelo vrijeme koristi istu bazu, one su s druge strane toliko različite da je nemoguće uopće doći do takvog monotonog zaključka. Nevjerojatno, ali doista jest tako što daje točku na “i” njegovom ogromnom potencijalu i talentu.

Kod sljedeće pjesme me uhvatila nekakva ruska groznica, a onda sam malo proguglao i shvatio da to nije slučajno. U pitanju je pjesma “Champions of London”, a moje prizivanje Rusije je opravdano zato što je Howlett inspiraciju za ovaj album doista crpio iz koncerata tijekom ruske turneje u sklopu koje je u Moskvi postavio privremeni studio i krenuo raditi na novim pjesmama. Tako je do povratka u London imao skoro završene tri pjesme, a nekako sam uvjeren da je ovo jedna od njih. Iako je poznata informacija da su tri nove pjesme izvodili uživo prije nego što su ih službeno predstavili kao singlove, a to su “Resonate”, “Need Some 1” koju su tada predstavljali kao “New Beats” te “Boom Boom Tap”.

Već sam puno puta rekao, biti The Prodigy, nastupiti 1997. godine na Crvenom trgu u Moskvi i tamo otpjevati – “fuck ’em and their mother fuckin’ law”, stvarno moraš imati muda. Zato su uvijek imali nešto buntovničko u sebi koje se izgleda sada još jednom pretočilo i u pjesme. Otuda i tekst – “Civil unrest, grab the bullet proof vest…Bassline drama cuts through your armour. Dobson to Brixton, the frixion”. Ujedno imam osjećaj kako je na ove dvije pjesme netko opak sjedio za bubnjevima, možda opet Dave Grohl. Nigdje nije ta informacija istaknuta pa vjerujem da nije, ali pjesme imaju taj poseban DH touch.

Nastavljaju provocirati i s “Boom Boom Tap” u kojoj vokalnu dionicu i tekst sinkroniziraju s ritmom, ali i daju nagovijestiti da nije samo riječ o beatu nego i o otkucavanju, prolaznosti. Vjerojatno onoj zadnjoj prije eksplozije. “Boom boom tap, boom boom tap. Tick tick bang, tick tick bang. Tick tick bang – fuck you”. Ova će pjesma biti prava poslastica za velike festivalske nastupe, doduše kao i većina albuma. “Resonate” je samo jedna u nizu. Robotizirani ili elektrificirani vokal s tmurnim tonovima i novom hardcore big beat poslasticom ponovno otvaraju neke neočekivane stranice albuma, ali i još neotkrivene moždane stanice Liama Howletta. I onda u nastavku pjesme cijepa ušne organe s high pitch jednoličnim tonom i dodavanjem nekog efekta koji meni osobno zvuči kao kad Formula 1 prolazi pokraj vas. Ali ne brinite, to je bio samo signal da se približavamo kraju albuma kojeg zatvara “Give Me a Signal”, još jedna suradnja, ovoga puta s engleskim glazbenikom Barnsom Courtneyem. Nešto očekivanijeg zvuka, ali sve zvuči sjajno uz njih i teško je albumu pronaći mane, osim te da traje dosta kratko, samo 37 minuta.

Ali napravili su određeni napredak u odnosu na prošli album na kojem je bilo nekoliko pjesama koje su mi bile višak ili nisu svojim glazbenim smjerom upale u Prodigy okvire, a zbog čega sam bio pomalo i iznenađen u negativnom smislu. Sada je to sve ispravljeno i “Dan više nije njihov neprijatelj”, njihov neprijatelj je sada okrutni svijet kojemu gledaju ravno u lice, podižu visoko šaku u zrak i poručuju – “fuck you”!

Naravno da je i ovaj album došao na podijeljene kritike, ovisi na kojeg recenzenta naiđe, ali kako sam do sada bio objektivan u svemu, tako ću i kod ovog albuma. Bez ikakvog kajanja mogu reći da će on izvrsno zvučati uživo jer tome ovo društvo i teži, koncertima, izravnom kontaktu s publikom i uživanju u njihovoj reakciji, baš kao što ona uživa i u reakciji i energiji svih ljudi na pozornici. A da ima nekih dijelova koji možda nekome neće biti uvjerljivi ili neće doći na odobravanje? Ima! Pogotovo tamo gdje osjetimo vraćanje korijenima ili pokušaj vraćanja korijenima. Ali po meni nije ni potrebno konstantno prisjećanje na povijest jer je Prodigy uvijek bio dio sadašnjosti, ali i glazbene budućnosti. Liam je uvijek iz sebe izbacivao inovativne začine koje je prezentirao i na ovom albumu.

Foto: PR photo (credit by Matthias Hombauer & The Prodigy)

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5