IZVJEŠĆE: Zdravko Čolić oduševio i u središtu kulture – Pragu
“Nešto između rocka i narodnjaka”, tako je gospodin Zdravko Čolić opisao svoju glazbu na koncertu ove nedjelje prije nego je praški Roxy klub pretvorio u zonu dva i pol satnog uživanja za dijasporu, studente, radnike, ali i one koji su potegnuli iz različitih krajeva Europe samo kako bi vidjeli jednu od najvećih zvijezda jugoslavenske glazbene scene.
Legendarni je Čola posljednji put u Pragu nastupio prije 8 godina, a ove se godine vratio u sklopu turneje pod nazivom „Ono malo sreće“. Na pozornicu je izašao u 20:10 te otvorio klasikom „Produži dalje“. Prva je polovica koncerta slijedila isti energični ton, s pjesmama među kojima su se našle „Mjerkam te, mjerkam“, „Čija je ono zvijezda“, „Živiš u oblacima, mala“, „Pisaću joj pisma duga“ i „Esma“. Uzmemo li u obzir da Zdravko Čolić ima 67 godina, osobno sam ostala u laganome šoku. Njegova energija pršti kao i entuzijazam. Iako se u njemu osjeća lagana doza starosti, njegov je glas i dalje u izvrsnoj formi. Ovo je posljednje činjenica koja je pogotovo došla na vidjelo tijekom pjesme koja je otvorila onaj sporiji, emotivniji dio seta. Riječ je o favoritu mnogih, legendarnom i prekrasnom klasiku „Jedna zima sa Kristinom“. Čolić svaki ton – bio visok, dug, dubok ili što četvrto – izvodi bez falša i s jednakom dozom zadovoljstva. Na njemu se i dalje vidi kako uživa u onome što radi. „Dobra vam noć, prijatelji,…“ orila se dvoranom, a sam je Čola tijekom pjesme izjavio: „Ovo je veličanstveno. Ovo samo može pred Novu godinu u Pragu da se desi.“ Među ostalim pjesmama, u daljnji su dio seta bile uključene „Krasiva“ i „Pjevam danju, pjevam noću“.
IZVJEŠĆE/FOTO: Zdravko Čolić @ Arena Zagreb – kad si frajer možeš sve!
Ova je turneja zamišljena tako da se između dva seta pjesama dogodi kratka stankaa, kako za publiku, tako i za gospodina Čolića i njegov bend. Ipak, Roxy klub nije mogao priuštiti da koncert traje iza 11 te stanke nije bilo. Upravo je ta činjenica doprinijela još većoj fascinaciji energijom i atmosferom. Izvrsno uvježban bend i dalje je svirao bez greške, a Čola, unatoč nedostatku stanke, nije pokazivao znakove pretjeranog umora. Pjesme koje su slijedile bile su emotivni vrhunac koncerta – „Noć mi te duguje“, „Zagrli me“, „Ti možeš sve, al’ jedno ne“. Ipak, kada je zapjevao pjesmu „Stanica Podlugovi“ ljudi su poludjeli, a dvorana je orila.
Moja je prijateljica nekoliko puta tijekom koncerta izjavila: „Vidi ga kako skače, ko’ dječačić“. Uistinu, nakon turbulentnih sat i 45 minuta, Čola se vratio energičnijim pjesmama – „Oj djevojko selen, velen“, „Pusti, pusti modu“ i legendarna „Mađarica“ ponovno su podigle energiju kako se koncert primicao kraju. Tada je odsvirana „Ruška“ te se bend naklonio i napustio pozornicu. Publika je skandirala. Riječ „Čola“ ponavljala se u ritmu i nebrojeno mnogo puta, sve dok se bend nije vratio te zasvirao „Kao moja mati“. I tada je došlo do onoga što je publika čekala cijelu večer. Početne note „Ti si mi u krvi“ označavale su definitivan kraj, ali i vrhunac koncerta. Nije bilo osobe koja nije pjevala. Iskreno, imala sam dojam kako je i samome Čoliću ovo apsolutni favorit. Tijekom čitave pjesme izvodio je iskrene gestikulacije rukama, a glas mu je poprimio potpuno drugu dimenziju. Atmosfera je bila posebna. Oko 22:30 bend je po posljednji put napustio pozornicu i koncert je bio gotov.
IZVJEŠĆE/FOTO: Zdravko Čolić u pulskoj Areni – “…ono kako samo Ti znaš…” (sreća)
Zdravka Čolića prvi sam puta gledala prije 10 godina u Areni Zagreb, koncertnom prostoru dupkom ispunjenom ljudima. Sjećam se kako je tada sve bilo veće i energičnije, što zbog toga što je on bio mlađi, što zbog puno veće mase. Ipak, Roxy, kao klub predviđen za plesanje i elektroničku glazbu, pokazao se kao vrlo ugodan prostor za jedan ovakav nastup. Osvijetljene je bilo solidno, a ozvučenje izvrsno.
Kao zaključak, ovo je bio jedan iznimno dobar koncert. Set lista je bila jako dobro izbalansirana te prepuna klasika (unatoč očitom nedostatku pjesme „Zvao sam je Emili“), ali i novijih stvari. Čola je sam po sebi iznimno karizmatičan, vitalan te legenda koju bi svatko trebao vidjeti barem jednom u životu.
Piše: Ana Lešković
Foto: Nikola Knežević (arhivska fotografija)
