RECENZIJA: Miloš Avramović: “Južni vjetar” – Hot! Hot! Hot! (Vruć vetar)
18. prosinca 2018.
Željko Mirković Miki (197 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Miloš Avramović: “Južni vjetar” – Hot! Hot! Hot! (Vruć vetar)

Pred kraj kalendarske godine u Cinestar kina stiže nekoliko “vrućih” filmova iz “regiona”, a publika i kritika ocijenit će koji zavrjeđuju njihovo vrijeme.

Miloš Avramović režirao je vrlo dobar, na trenutke odličan, žanrovski film, punokrvni krimić kakav rijetko možemo vidjeti i u bogatijim kinematografijama, npr. američkoj. Zanat je pekao kod, također izvrsnoga Srđana Dragojevića, koji nam je znao pokazati da kvaliteta može (i ide rukom pod ruku) s kvantitetom (brojem prodanih ulaznica). Podsjetit ću, riječ je o filmu “Parada”, ali Avramovićevo ime veže se i uz zapaženu seriju “Senke nad Balkanom”, tako da je “Vetar” logičan nastavak filmskoga učenja i odrastanja, ali i ostvarenja talenta koji je neupitan.

Miloš je u intervjuima znao naglasiti kako je beogradsko podzemlje, odnosno njegov poguban (i pogibeljan) utjecaj osjetio i na vlastitoj koži i u vlastitim mislima, ali bilo je potrebno neko vrijeme da ta iskustva, izravna i neizravna, uobliči u filmsku cjelinu koju će (i) publika objeručke prihvatiti. To se i dogodilo. Kino gledatelj, a i pošten kritičar, prihvatit će i honorirati pošten i iskren odnos koji umjetnik gradi u filmu, ma koliko on bio uokviren u žanr kojim se taj umjetnik koristi. U ovom slučaju, riječ je o akcijskom kriminalističkom filmu koji je “krvav ispod (ali, naravno, i iznad) kože”; on život u Beogradu pokazuje onakav kakav jest, bez uljepšavanja, ali i nagrđivanja, vješto  zajedno sa scenaristom Petrom Mihajlovićem) vodeći svoje likove do logičnoga (filmskoga i životnoga) kraja.

Član skupine koja krade automobile, Petar Maraš, greškom krade skupocjenu limuzinu koja pripada bugarskom narkobosu, a koju je njegov nesavjesni sin trebao predati (ober)kriminalcu Golubu. Ovo će zavrtjeti kolo (ne)sreće u koju će biti uvučeni svi – i Maraševa (trudna) djevojka, i obitelj, i njegova autobanda, ali i nešto veće “face” koje prvo pucaju, a onda pitaju. I policija (i vojska, tj. država, dakako). Dakle, nevinih nema, a fino pletivo koje prikazuje krim milje, protkano je i prizorima iz života običnih građana (Maraševa obitelj ili članovi obitelji drugih važnih likova u filmu). Priča je, kako rekoh, izvrsno vođena, svi elementi odličnoga krimića su tu, od pucnjave, okrutnih ubojstava, duhovitih dijaloga i poneke jurnjavice, ali gluma je ono što ovaj rad diže na jednu višu razinu. Miloš Biković (kao Maraš) i Miodrag Radonjić (kao Baća) su odlični, Jovana Stojiljković sekundira kao Sofija, ali što reći za ostatak ekipe? Dragan Bjelogrlić (kao Car, Marašev “šef”), Žika Todorović (kao “druker” Jani), Miloš Timotijević (kao inspektor Stupar), Bogdan Diklić (u ulozi Maraševa oca) – sve veličina do veličine! Uživao sam gledajući ih kako fantastično vladaju scenom i likovima (kao da su napisani za njih).

No, Aleksandar Berček (manja uloga u kojoj pokazuje da i iznad kriminalca ima kriminalac; a to je u pravilu netko iz državnoga vrha) i posebno Nebojša Glogovac (kao Golub) zaslužuju da ih se posebno istakne. Ne zato što Glogovca više nema, nego zato što ga itekako “ima” – znam da zvuči patetično, ali njegova filmska pojavljivanja (od “Kengura” do “Kenjca”) su glumačko i umjetničko blago koje treba čuvati. Na žalost, nisam ga imao prilike vidjeti u kazalištu, ali kažu da je bio jednako dobar.

Uvijek treba spomenuti i glazbu koja prati radnju. Ona je “pogođena”. I očekivana. Korespondira s vremenom jutjuberskim, narodnjačko-trešerskim; ovim našim danima u kojima (još uvijek) čekamo da se i hrvatski filmaši prihvate sličnih tema i “naše” kriminalce prikažu jednako vjerno kako su ih prikazali njihovi kolege iz komšijskih kinematografija. Prije mnogo godina, razgovarajući s inače odličnim filmskim glumcem Ivom Gregurevićem, nakon odigranoga Gogoljeva “Revizora”, onako umornoga sam ga “bocnuo” pitanjem o “prirodnošću” i uvjerljivošću glume i filmova koji nam dolaze “s one strane”. Neću vam reći što je čika Ivo odgovorio (a možete pretpostaviti), ali vas molim da pogledate (u prvom redu) “Južni vjetar”, a onda i Brešanov “Koja je ovo država” i donesete zaključke za sebe. Budite, i u ovom slučaju, iskreni i ne dijelite filmove na hrvatske i američke, na srpske i nesrpske, već na dobre i one koji su to mogli postati. Nije u šoldima sve.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5