Mali presjek kroz domaću glazbu u 2018. godini – vrlo dobra godina, a nadamo se da će se takav trend nastaviti
Evo stigao je i sâm kraj godine pa je tako došlo i vrijeme za nekakvu rekapitulaciju onoga što smo mogli novoga čuti u domaćoj glazbi.
Na samom početku moram reći nekoliko stvari. Ovo što čete moći pročitati u nastavku je moj vlastiti izbor onoga što mi se svidjelo u ovoj godini i ne pokušava biti nekakva top lista naboljih godišnjih izdanja, već bi više volio da to bude nešto što će možda nekoga od vas potaknuti da pokušate nabaviti i poslušati nešto s ovoga popisa, a što možda niste bili u prilici čuti tijekom godine. Ukusi su naravno različiti i svatko ima neke svoje glazbene afinitete, a na ovome mjestu pokušao sam se prisjetiti svega lijepoga od noviteta što sam ove godine uspio čuti i što je na mene ostavilo nekakav dobar dojam. Što se mene tiče ovo je bila više nego uspješna godina, naravno u glazbenom smislu, pogotovo što se tiče domaće glazbe (stranom produkcijom ću se isto nastojati pozabaviti), ali trend uzlazne uspješnosti domaće glazbe traje već nekoliko godina. Pa lagano da krenem.
Još samo napomena da ovaj mali presjek neće biti kronološki jer sam lagano izgubio pojam o vremenu kada je što izašlo, a vjerojatno ću neke stvari i zaboraviti staviti (što slučajno, što namjerno) pa se ovim putem i ispričavam, što onima koji su zakinuti za nešto što im se jako svidjelo, a što sâm sebi.
Nekakav pop rock je ove godine imao odličnih izdanja, a na samom vrhu su mi ostali Mixed Up Mary s “Umolomni“, Mangroove sa “Srce“ , Detour s “Tour Detour“ i synth pop bend Svemirko sa svojim drugim albumom “Tunguzija“.
Kantautorice ili kako ih volim zvati, “girl power“, ove godine su nastavile svoju jako dobru formu koja traje već godinama pa smo tako dobili nekoliko odličnih albuma kao Sara Renar “Gdje povlačiš crtu“, Nina Romić “Sloboda“, Luce “Susret“, Maja Posavec “Kada ne bih imala strah“ i svakako jedan od meni najboljih albuma i najvećih ugodnih iznenađenja godine, Mary May s “Things You Can`t Put Your Finger On“.
Klasični rockeri (što god to značilo) su isto tako bili vrijedni pa je tako legendarni Goran Bare s Majkama snimio jedan od najboljih svojih albuma unatrag dvadesetak godina, “Nuspojave“, žestoki Them Moose Rush odličan “Don’t Pick Your Noise“, Riječani Jonathan snimili su “To Hold“, nastavak isto tako odličnog prošlogodišnjeg “To Love“, Lika Kolorado svoj prvijenac “Smiješ zaurlat“ isto kao i The Miceks s “Ljubav voda i sloboda“, zatim Punčke svoj EP “Valovi“, legendarni Šumski s “Ostrvo ledenog kita“, a mladi Tyger Lamb odličan “Born Into This“.
Nekoliko kantautora imalo je svoja zapažena izdanja pa da spomenemo Ivana Grobenskog injegov “On Death & Other Problems“, Borisa Štoka i “Ispod kože“, Seed Holden (aka Ljudevit Ivić) s “The Fall of my Youth”, a u solo kantautorskim vodama bez matičnog benda Hladno Pivo okušao se i Mile Kekin s “Kuća bez krova“.
Produkcija rapera je isto bila bogata, a mene se osobno najviše dojmio Edo Maajka s više nego odličnim albumom i odličnom ekipom koja je radila “Put u plus“, a naravno tu je i posvuda nezaobilazni Vojko V koji gradi karijeru sâm, bez Dječaka i s albumom “Vojko“, a novi album “Beton“ imao je i Kandžija.
Jazzeri i ono što je blizu toga isto su imali nekoliko respektabilnih izdanja ove godine, a na prvom mjestu bih svakako spomenuo progresivni etno jazz band, ili bolje rečeno projekt Mimika i njihov odličan ovogodišnji album “ Divinities of the Earth and the Waters“, zatim Franz Kafka Ensemble sa “Circus Noir“, Demoler Demoler s “ Demoler Demoler“, odlični mladi i perspektivni Sfumato s “Walhali“, a usnoharmonikaš Tomislav Goluban je s vrhunskim i sveprisutnim Tonijem Starešinićem (Chui, Mangroove, Edo Maajka) snimio sjajan instrumentalni space rock album “Velvet Space Love“.
Na samom kraju bih spomenuo nekoliko albuma koji su možda ove godine ostavili (uz već neke spomenute) i najbolji dojam na mene pa bih svakako istaknuo dva debitanta, Ischariotzcky, bend iz Brela s njihovim odličnim indie electro pop debijem “Recovery”, zatim isto tako nove Rezerve s “Ravno u zamku“ i izvanrednog kantautora Bebé na Volé s fenomenalnim albumom “Hate is a Wonderful Thing“.
Dva, po meni najbolja ovogodišnja albuma su “Echo Chamber“ benda The Strange koji se oglasio nakon podosta godina, u novoj postavi i na žalost na pepelu Bambi Molestersa, ali s nekim novim ljudima i sa starim Chrisom Eckmanom, a za sâm kraj ili na sâm vrh sam stavio, kao što sam napisao i u recenziji, nastupni album benda ili bolje rečeno projekta Josipa Radića, Kensington Lima “May“.
Neću puno o tome albumu, opširnije možete pročitati u recenziji, a upravo je to ono što se meni ove godine u ovoj stvarno velikoj konkurenciji najviše svidjelo.
Ukoliko budete u prilici svakako probajte preslušati nešto od ovoga, ako već i niste do sad, jer sam siguran da će svatko naći nešto za sebe.
Još jednom ću ponoviti da je po meni ova godina bila više nego uspješna po pitanju glazbe i možemo samo poželjeti da se tako dobra produkcija nastavi i u sljedećoj godini.
