RECENZIJA: Stray Dogg – “Look at the Moon” – lebdeće akustično putovanje za odabrane
22. siječnja 2019.
Nikola Knežević (1960 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Stray Dogg – “Look at the Moon” – lebdeće akustično putovanje za odabrane

Dušan Strajnić, nekada solo kantautor, danas lik koji je okupio glazbenike u bend pod imenom Stray Dogg, novi album “Look at the Moon” (Odličan hrčak) predstavio je nedavno, tako da je još vruć, skoro ispod čekića, došao na recenziranje.

Dok smo čekali novi album predstavio je hrpu singlova i tako nas konstantno podsjećao zašto je jedno od najjačih imena srbijanske glazbene scene. Čak bih rekao da nas ne treba ni podsjećati jer kad jednom čujete ovo ime, ostavit će na vas takav utjecaj kao kad prvi put pogledate u Mjesec. Takav prizor je upravo u naslovu ovog albuma (“Look at the Moon”), a njegova ljepota satkana je u pretežito akustičan album koji na trenutke ima utjecaj elektronike, a na trenutak i električnog zvuka. Ovaj melankolični glazbenik prefiks melankolični ne izostavlja iz svakog dijela albuma pa već na početku kao slavuj zapjeva:

“Too much madness brings too much sorrow,
it’s just sadness, and words that I borrowed,
left with sadness,
and these words that I borrowed”

Uz pitku i lijepu akustičnu (gitarističku) melodiju te neočekivane promjene tonaliteta ostavlja nas zalijepljene uz slušalice/zvučnike. I ide još u tmurnijem smjeru, poput pjesme “Rope” gdje govori o prolasku, gubitku, ali i nadi. Tako bih mogao opisati i cijeli album na kojem traži slobodu, život bez odricanja i gubitaka, ali je ipak svjestan, kako kaže pjesma “Look at the Moon”, sa svojom sudbinom:

“I can not reach those heights… 
I’m staying down, and maybe I’ll wait for you, 
but for now I’ll just wave goodbye…”

Biti usamljen je veliki životni ispit, ispit koji je ipak moguće položiti, no biti usamljen u tišini je najgori stadij, teško premostiv i teško oprostiv.

Kao i u “Look at the Moon”, tako i u pjesmi “Sunset” uspješno koristi elektroniku, odnosno neku drum ili beat sample mašinu koja se potajno, ali bez pretjerivanja uklapa u njegov sivi svijet.

“Devil’s Dance” je prva pjesma s instrumentima ukopčanima u struju, a koja dolazi u pravo vrijeme kako bi nam svojom glazbenom atmosferom dala do znanja da ipak postoji nada, ona životna, bez obzira što tama i strah kucaju na vrata. Stray Dogg su pravi izlaz, onaj jedini put kojim ćete ići, put koji melankoliju pretvara u med i mlijeko, put koji strah pretvara u nadu, a životu daje smisao. To je glazba, iskrena emocija koju Dušan s bendom uspješno prenosi na slušatelja.

Svaka od pjesama na albumu, uključujući i sjajnu “Pity” i jedinu na domaćem jeziku, “Kraj”, (snimljena za film “Susret”), imaju svoju duboku i iskrenu poruku, melodiju koja liječi i obara. Bilo da su u pitanju dvominutna ili šestominutna iskustva na ovom albumu. Iako sam pristaša nešto žešćeg zvuka i osoba kojoj možda ne bi odgovarao akustični melankolični album, takvo iskustvo nisam imao slušajući “Look at the Moon”. Možda je i to jedan od razloga zašto album traje relativno kratko, tek nešto više od 30 minuta, dovoljno dug da ne postane previše sumoran, ali i da u potpunosti osjetimo Dušanova razmišljanja te ih čvrsto prigrlimo. U svakom slučaju nije album za svakoga, nego samo za odabrano društvo, a Dušan i ostala glazbena ekipa imaju poveliko društvo sljedbenika. Još jedan dokaz njegove inteligentnosti, ali i jednostavnosti.

S ovakvim albumom i uz Mary May kao predizvođačicu, nadolazeći koncert Stray Dogga u Tvornici kulture, 24. siječnja je iskreni poziv na sve samo ne još jedan tipičan koncert. Ipak su ovo Stray Dogg.

4.5
0 out of 5

0

0 out of 5