RECENZIJA: Yorgos Lanthimos: “Miljenica” – kraljice!
7. veljače 2019.
Željko Mirković Miki (96 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Yorgos Lanthimos: “Miljenica” – kraljice!

Yorgos Lanthimos kostimiranom je dramom koja govori o vremenu prije dvjestotinjak godina, a koju imamo prilike pogledati u Cinestar kinima, privukao pozornost publike i kritike, napravivši svoje najzrelije i, usudio bih se reći, najbolje djelo.

Talentirani Atenjanin, nakon godina „uvježbavanja“ i „dokazivanja“, servirao nam je Jastoga (“The Lobster”), a zatim i još razuzdaniju „divljač“ (“The Killing Of A Sacred Deer”), uvukavši nas u svoj svijet koji se, htio on to priznati ili ne, naslanja na najbolju tradiciju klasične grčke drame, ali pročitane na način čovjeka dvadeset i prvoga stoljeća. Često se iz prašnjavih knjiga izvlači definicija komedije kao najtežega žanra (od starih Grka i Latina naovamo), no nije se zahvalno hrvati niti s tragedijom (ili dramom) ako nisi spisateljski (scenaristički) i vizualno obogaćen, a ne obogaljen talentom. “Lutanja” (ili ekstravagancije, vježbe, probe) dopuštena su ako vode umjetničkom napretku, a mislim da je on vidljiv u odnosu na ranije, barem široj publici poznatije radove. Naturalistički postupci ili „šetnje“ kamere (evo još jedne animalno-kinematografske asocijacije; “riblje oko”) trebale bi biti u funkciji pričanja priče, a ne samima sebi svrha. Mjera koju je redatelj postigao u ovom posljednjem radu veseli; izbalansirani su “sastojci” koji film čine filmom, a sudeći po reakciji publike približili su Grka većem krugu filmoljubaca. Do sada, mora se priznati, trebalo je ipak imati (filmski) “želudac” za ono što nam je nudio na meniju.

U najnovijem radu Lanthimos se bavi britanskim visokim društvom osamnaestoga stoljeća i u prvom redu složenim odnosima triju žena od kojih je jedna (i nominalno) kraljica. Sve tri su, naime, u glumačkom smislu zaslužile ovu titulu, no, da se poigramo nazivljem, Olivia Colman je – King of queens. Njena izvedba je uistinu kraljevska. Bilo da je riječ o žensko-ženskim odnosima, o ponorima koje upoznaju i kraljice i prosjakinje (gubitak djece), o ljubavi, seksu, vođenju državničkih poslova ili bulimičnim epizodama, ova umjetnica ne dopušta niti jednoga trenutka da njen lik prijeđe u karikaturu ili kreaturu. Naprotiv, odigran je, bez obzira na (pod)smijeh na licu gledatelja, s dramatskom jačinom koje se ne bi postidjele niti klasične (književne ili filmske) junakinje poput Medeje ili bilo koja od kraljica (npr. Kristina). Njen izgled i ponašanje uvjetovano „zlom“ njene krvi (tj. nasljeđa), ali i događaja iz djetinjstva (mladosti) „kuha“ unutar i povremeno, poput vulkana, izbija na površinu ne čineći je pri tome samo površnom, već složenom osobom i gotovo, zapravo, ljudskim bićem. Naizgled povodljiva, pokazat će se najjačom figurom u partiji šaha koju stalno igra unutar svoga državničkoga i privatnog života i od kvazipješakinje (da se poslužimo još jednom šahovskim terminom) izaći na kraju kao pobjednica. No, kakva je to pobjeda? Otkrijte sami ako već niste pogledali film.

Odlično joj u prvom redu (i dijelu) sekundira Rachel Weisz, dvorska dama koja vuče sve (ili većinu) konce u finom tkanju, ili bolje rečeno mreži, kojom obavija Queen Anne. U njihov svijet (i odnos; i “ljubavnički”) upetljat će se Abigail koju je utjelovila Emma Stone. Glumačka međuigra ove tri žene unatrag nekoliko godina nešto je najbolje što je ova časna profesija donijela u američkom filmu, a odlično napisani prizori (scenarij potpisuju Deborah Davis i Tony McNamara) omogućili su vatromet vještine u kojemu je lako uživati.

Glazba koja odlično prati ove dramatične događaje je izvrsna – od Vivaldija do Bernsteina i Purcella. Da, i Eltona Johna. Sjetimo li se još jednom Lanthimosovog prošloga filma, ipak ćemo zaključiti da su korištenje glazbe i glumačke izvedbe forte njegovih radova, a nadam se i da će vas gledanje “Miljenice” potaknuti na još jedan povratak i “Jastogu”. Podsjetimo i na činjenicu da je Colman već glumila kraljicu (Elisabeth II u miniseriji, ali i još jednu klasičnu junakinju francuske i svjetske književnosti (Madame Thenardier u “Jadnicima”; također za TV) koju bi trebalo vidjeti ove, 2019. Emma Stone mi je bila draga i u La La Landu (nominirana je i ovdje), a Rachel Weisz pamtim po mnogo čemu odličnom, no istaknuo bih Sorenntinov film “Youth” ili, pak, “Constant Gardener” u kojoj joj je partner bio jedan od najboljih glumaca današnjice Ralph Fiennes. Za ulogu u tom filmu dobila je Oscara ,a s obzirom da je nominirana i sada…

Nadam se da će “Miljenica” postati miljenicom i članova Akademije.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5