NEKOLIKO SATI DO OSCARA: TOP 5 filmova po izboru filmske redakcije Music Boxa
24. veljače 2019.
Music Box (10920 Članci)
Podijeli

NEKOLIKO SATI DO OSCARA: TOP 5 filmova po izboru filmske redakcije Music Boxa

Još jedna zanimljiva sezona (komercijalnih) filmova, ako ćemo je gledati po razdoblju između dodjela nagrada Oscar, i dalje najvećih (i najcjenjenijih) filmskih nagrada, a koje u većoj mjeri raspoređuju snage za sljedeću sezonu te dižu i spuštaju vrijednost na (kinematografskom) tržištu određenih filmskih ekipa, pojedinaca i distributera.

Kako se približava kraj te, nazovimo je sezone, tako su počeli stizati sve zanimljiviji i napetiji filmski naslovi koji ponovno na naša područja stižu u zadnjem valu, a dok u njima puno ranije uživaju razvikaniji filmski ljubitelji. Sezona je obilježena u većoj mjeri glazbenim i biografskim filmovima, no i onima u crno-bijeloj tehnici, tzv. art filmovima koji ne dolaze do većeg broja publike, ali ostavljaju neizbrisiv trag na svjetskoj kinematografiji i u većini slučajeva bivaju svrstavani i među najbolja filmska dostignuća.

Filmska redakcija Music Boxa sastavljena od Željka Mirkovića Mikija i Nikole Kneževića pomno prati događanja u svijetu filma, te broj pogledanih filmova, što u kinu, što na filmskim festivalima, i ove sezone opasno prilazi troznamenkastom broju. Stoga smo odlučili sastaviti TOP 5 najboljih filmova godine, uzevši u obzir prije svega filmove koji su nam pristupačni (komercijalni filmovi), ali i poneke koji su potiho i ponosno ušli u naše živote putem filmskih festivala i nekomercijalnih kina.

5. MATTHEW HEINEMAN: “A PRIVATE WAR”/”MOJ OSOBNI RAT” & DAMIEN CHAZELLE: “FIRST MAN”/”PRVI ČOVJEK”

“Nemoguće je ne pustiti suzu na ovaj film, ne pustiti suzu vidjevši ljudsku patnju. Samo budale ratuju, mnogi su to rekli. Drže pušku u rukama iz tko zna kojeg razloga. A Marie? Njezina “puška” je bila olovka, a njezine priče su bile život, onog malog čovjeka, onog koji si postavlja pitanje – zašto baš mi? Ovaj film bi trebao potaknuti neke nove generacije da se ne bave ratom, nego mirom, da ne razlikuju ljude po boji kože ili nečem drugom, te u konačnici da cijene svoj i tuđi život jer kako je rekla još jedna kolegica novinarka koja više nije među nama, Helga Vlahović, “trčite ususret životu jer vjerujte, uvijek će se naći neki anđeo da nam prišapne, hajde, diži se, život je vrijedan i treba ga živjeti”. Ovaj film bi trebali pogledati ne zato što je film, nego zato što je ovo priča o životu i smrti, te životu nakon smrti. Ima li ga uopće? Pitanje je svih pitanja, ali u jednom nereligijskom smislu. Marie Colvin, njezin osobni rat i novinarski rekvijem za privatni rat, kako i emotivna pjesma Annie Lennox (bit će žestoka utrka s Lady Gagom za Oscara), napisana posebno za ovaj film, kaže nakon zadnje scene. Za kraj moram dodati fenomenalnu ulogu Rosamund Pike koja bi ove godine konačno mogla dobiti Oscara (nominirana za “Gone Girl” 2014. godine). Redatelj je prikazao sve mane rata, sve strahove koje su imali oni koji su zahvaćeni njime, od psihičkog do onog fizičkog. Nemoguće će naći pogreške i definitivno se isplatilo što se uhvatio za ovaj ne tako jednostavan zadatak. I mislim da ne postoji bolja osoba za Marie od Rosammund, meni jedne od najboljih glumica današnjice. Za svaku pohvalu! Od gestikulacija, pokreta tijela, do sjajnog prilagođavanja temi priče.” – Nikola Knežević

“Ryan Gosling je(st) Neil Armstrong, prvo ljudsko biće koje je hodalo po površini Zemljina satelita. U korijenu njegova prezimena krije se riječ “snaga” koja (otkriva film) višestruko pokazuje što je sve potrebno da se takvo što odigra i iz početne faze “sna” i “sanjarenja” prijeđe u stvarnost koja se (i tada) odigrala i pred mnogim televizijskim gledateljima (i dalje jedan od najgledanijih prijenosa u povijesti). Scenarist Josh Singer, briljantni pisac koji je sudjelovao u stvaranju serije “The West Wing”, ali filmova “Spotlight” i Spielbergova “The Post”, fantastično je ispleo priču koju je o fantastičnom događaju u svojoj knjizi opisao James R. Hansen. Paralelno pratimo nekoliko pripovjedačkih smjerova, a ona dva osnovna su privatni život astronauta i njegove obitelji te život profesionalca, inženjera koji će biti dio tima Odabranih (na kraju će se ispostaviti i onaj Izabrani). Moglo se, kako već napisah, upasti u zamku patetike jer, ne samo glavni pothvat, nego i osobna Armstrongova tragedija otvaraju mnoge dubine (vidjet ćete pogledate li film) i praznine dublje od najdubljih svemirskih prostranstava (jer ostaju u njemu), no vješt pripovjedač i redatelj su to izbjegli postižući nevjerojatno dobar rezultat. Neizbježno je prisjetiti se filmova koji su, u smislu teme, bili prethodnici ovakvim projektima, a na prvom mjestu je, naravno, “The Right Stuff”. Uspoređujući ova dva filma, Damien Chazelle se nema čega stidjeti. Naprotiv. Napravio je izvrstan posao koji će, siguran sam, biti ovjenčan brojnim nagradama, ali i biti novi kamen međaš u osvajanju, u prvom redu, filmskih umjetničkih prostranstava.” – Željko Mirković Miki

4. ADAM MCKAY: “VICE”/”ČOVJEK IZ SJENE”

“Već se u Big Shortu Adam McKay vrlo pametno i duhovito „poigrao“ s nečim što se poigralo sa životom mnogih ljudi, razotkrivajući posljedice „zaigranosti“ nekih financijskih (nad)ljudi, a u “Čovjeku iz sjene” (američki naslov je višeznačan i, naravno, bolji) je otišao i korak dalje. Iako neki od aktera događaja (i ratova, zla…) nisu više živi, mislim da je prilično hrabro uhvatiti se ukoštac s tom temom, jer, kao što znamo, kolateralne žrtve povijesnih mijena (ludila) su poprilično velike i česte. Christian Bale u denirovskoj ljušturi briljira u ulozi Richarda Dicka Cheneya, a po ne znam koji put se pokazuje da je točna ona latinska – nomen est omen (Dick). Ipak, u skladu s onim što sam ranije opservirao, kunst je bio ne pokazati ga (ili njemu slične) karikaturalno i kao nesposobnjakoviće, već kao izdanak onoga za što su ljudi (većina) glas(ov)ali tijekom vremena koje film obrađuje. Kao, ni više ni manje, oportuniste koji puno bolje od na pametnjakovića razumiju odnose u politici i društvu. Bilo je manjih proklizavanja, scenarističkih i na razini dosjetke, ili postupaka koji možda nisu trebali biti u filmu, ali to bih, ipak, pripisao razigranosti redatelja (njegovom stilu) i komedijaškome backgroundu. Inače, najviše pohvale, kako rekoh, i za temu i za izvedbu, a valja još jednom naglasiti, u prvom redu, složenost lika kojega je superherojski iznio Bale. Glumeći, između ostaloga, i Batmana, trajno je ušao u srca filmofila, ali mislim da je uloga u kojoj je utjelovio „gospodina“ Cheneya još veći glumački podvig.” – Željko Mirković Miki

3. PAWEL PAWLIKOWSKI: “ZIMNA WOJNA”/”COLD WAR”/”HLADNI RAT”

“Pawlikowski, Poljak, građanin svijeta; u formativnim godinama rastao i razvijao se u Velikoj Britaniji, nadahnuće je pronašao u priči svojih roditelja, koji su svoju ljubav i odnos intenzivno i jako (a kako drukčije) doživljavali i mijenjali se, a opet ostali isti u onom temeljnom, prepoznatom i najvažniijem razlogu koji nas drži na životu, bilo da živimo u „slobodnom“ svijetu ili sivilu socijalizma. Crno-bijela fotografija i jednostavan “ili sve (ljubav) ili ništa“ odnos nije opće jednostavan za prikazati, ali Pawlikowski je (opet) uspio. Sjetimo se „Ide“ ili na jednoj od nacionalnih televizija ponovno prikazanog filma „Žena iz Petog okruga“. Wiktor i Zula još jednom su nam pokazali da smrt nije kraj, već da je kraj kada nema ljubavi. Glazba koja prati ovu tako često pričanu priču je izvanredna i odlično uklopljena u cjelinu, bilo da je riječ o jazzu, narodnoj pjesmi ili Goldbergovim varijacijama. Ili imaš osjećaj za to ili ti ne može pomoći ni nekoliko savjetnika. Europljani su u tom dijelu majstori (uvijek se sjetim Sorentina).” – Željko Mirković Miki

2. ALFONSO CUARÓN: “ROMA”

“Meksiko, kraj 60-ih i početak 70-ih godina prošlog stoljeća, velika politička i ekonomska kriza u ovoj mnogoljudnoj državi, prosvjedi, sukobi i nevine žrtve. U to razdoblje smjestio nas je redatelj, a ova događanja su samo popratna jer ovoga puta pratimo priču i život imućne obitelji u Koloniji Roma te njihovih služavki. Dva različita staleža, dva različita načina života i razmišljanja, ali i dva nemila događaja koja će ipak spojiti nespojivo. Cuarón pažljivo bira kadrove, inteligentno se pozabavio pričom koja je samo neukima obična, a upućenima iznimno teška. Savršeno je posložio male, ali važne detalje koji se čak i ponavljaju tijekom filma, ali u različitim životnim situacijama. Kako se mijenjaju prilike i neprilike, tako se drugačije razvijaju i ti detalji (automobil, haustor, pseći izmet, dječja igra, limena glazba…shvatit ćete). Od scenarija do režije (oboje potpisuje Cuarón), od crno-bijele tehnike i dosta mirnih kadrova do sjajne glume, “Roma” je bez sumnje veliko ostvarenje koje od svih 10 nominacija za Oscara zaslužuje svakog od njih (za razliku od “Shape of Water spomenutog meksičkog kolege del Toroa) i koje u svijetu blockbustera i naslova koji ne zaslužuju filmsko platno sigurno pronalazi svoj put do publike. Da ne dobije niti jedan zlatni kipić, “Roma” će ostati remek djelo art kinematografije te jedan od najboljih filmskih ostvarenja 2018. godine.” – Nikola Knežević

1. JORGOS LANTHIMOS: “THE FAVOURITE”/”OMILJENA”

“U najnovijem radu Lanthimos se bavi britanskim visokim društvom osamnaestoga stoljeća i u prvom redu složenim odnosima triju žena od kojih je jedna (i nominalno) kraljica. Sve tri su, naime, u glumačkom smislu zaslužile ovu titulu, no, da se poigramo nazivljem, Olivia Colman je – King of queens. Njena izvedba je uistinu kraljevska. Bilo da je riječ o žensko-ženskim odnosima, o ponorima koje upoznaju i kraljice i prosjakinje (gubitak djece), o ljubavi, seksu, vođenju državničkih poslova ili bulimičnim epizodama, ova umjetnica ne dopušta niti jednoga trenutka da njen lik prijeđe u karikaturu ili kreaturu. Naprotiv, odigran je, bez obzira na (pod)smijeh na licu gledatelja, s dramatskom jačinom koje se ne bi postidjele niti klasične (književne ili filmske) junakinje poput Medeje ili bilo koja od kraljica (npr. Kristina). Odlično joj u prvom redu (i dijelu) sekundira Rachel Weisz, dvorska dama koja vuče sve (ili većinu) konce u finom tkanju, ili bolje rečeno mreži, kojom obavija Queen Anne. U njihov svijet (i odnos; i “ljubavnički”) upetljat će se Abigail koju je utjelovila Emma Stone. Glumačka međuigra ove tri žene unatrag nekoliko godina nešto je najbolje što je ova časna profesija donijela u američkom filmu, a odlično napisani prizori (scenarij potpisuju Deborah Davis i Tony McNamara) omogućili su vatromet vještine u kojemu je lako uživati.” – Željko Mirković Miki

Nakon ove top liste jasno je da su neki naslovi trebali biti u utrci za Oscara (“A Private War”, “First Man” samo su neki u nizu), ne samo naslovi, nego i sastavni dijelovi filmova, poput Annie Lennox koja je zaslužila biti u utrci za Oscara za najbolju originalnu pjesmu ili Rosamund Pike koja je još jednom briljirala. Ovo su samo neki primjeri, a možete tek misliti koliko toga ima ako stavimo ruku u šešir neameričke (nekomercijalne) kinematografije. No, ovo je tema za neke posebne članke i nezaobilazna svake godine prilikom, jasno je, teške uloge i odluke članova Akademije.

Što se tiče pojedinačnih uloga, težak će biti odabir kod glavne muške uloge gdje svakako prednjače Christian Bale (“Vice”) i Viggo Mortensen (“Green Book”), ali tu svakako treba istaknuti još jednom nevjerojatnog Willema Dafoea u ulozi Vincenta van Gogha (“At Eternity’s Gate”). Nije daleko ni Rami Malek u filmu “Bohemian Rhapsody”. Što se tiče ženske kategorije nesumnjivo da Oscar treba ići u ruke maestralnoj Oliviji Colman (“The Favourite”), a u drugom redu su veteranka Glenn Close (“The Wife”) i debitantica Yalitza Aparicio (“Roma”). I u kategoriji najbolje sporedne muške uloge ne bi trebalo biti sumnje – Oscara bi trebao dobiti Sam Rockwell (“Vice”), dok je u ženskoj kategoriji opasna konkurencija. Teško je odlučiti tko je bio bolji, Amy Adams (“Vice”), Emma Stone (“The Favourite”) ili Rachel Wiesz (“The Favourite”). Blaga naklonost naše redakcije ipak ide prema Emmi.

Titulu najboljeg redatelja također je teško prognozirati pogotovo jer je u igri nekoliko neameričkih redatelja, ali nekako svi “Nostradamusovi osjećaji” idu prema Grku Jorgosu Lanthimosu ili Meksikancu Alfonsu Cuarónu. Nije daleko niti Adam McKay. Iako kod najboljeg stranog filma treba još pokoji naslov odabrati za sada viđeni “Cold War”, “Roma” i “Shoplifters” su prava remek djela poljske, meksičke i japanske kinematografije, stoga svaki odabir od ova tri ne bi trebao biti krivi.

I za kraj riječ-dvije o originalnoj glazbi. Kod kategorije Najbolja originalna pjesma, a s obzirom da među nominiranima nema Annie Lennox, prednost dajemo Lady Gagi i Bradleyu Cooperu za pjesmu “Shallow” (“A Star Is Born”) i “I’ll Fight” Diane Warren (“RGB”). Kod originalne glazbe teško je prognozirati, no prednost imaju “BlacKkKlansman” i “Black Panther”, iako i tu ima onih koji su trebali, a nisu u ovom društvu.

U konačnici ne odlučujemo mi već Akademija i koji god konačni rezultat bio želimo puno uspjeha svima onima koji se natječu za Oscara s blagim uvjerenjem da će barem dio našeg odabira kući odnijeti ovaj zlatni kipić.

Foto: Todd Wawrychuk/A.M.P.A.S