RECENZIJA: Kojoti: “Sve je pod kontrolom?” – posljednje zbogom Danu Divjaku!
7. ožujka 2019.
Nikola Knežević (1956 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Kojoti: “Sve je pod kontrolom?” – posljednje zbogom Danu Divjaku!

Idem odmah s neba pa u rebra! Kako je Goran Bare s Majkama prošle godine imao najbolji rock album, tako Kojoti sada imaju rock album godine i teško da će ih netko nadmašiti. A kad smo kod nadmašivanja, isprašili su oni tur našoj rock sceni i prošli kroz nju brzinom, ne toliko kojota, koliko ptice trkačice.

A sad konkretno! Ako volite prljavi i prgavi rock Iggyja Popa ili MC5, ako vam drhti tijelo na uvrnute gitare, riffove i solaže Jerryja Cantrella iz Alice in Chains, Tommyja Iommija iz Black Sabbatha ili pak Slasha iz Gunsa, a ujedno i volite u svemu tome i malo americane ili bluesa, onda su za vas Kojoti s albumom “Sve je pod kontrolom?” (Dancing Bear, 2019.) ono što je Stevie Ray Vaughn u enciklopediji gitarista. U moru indie glazbe (u bilo kojem od mnogih pod smjerova), koketiranja s rockom, pametovanja, dubokoumlja i preseravanja, potrebno je da netko s vremena na vrijeme ispraši svima nama tur, opali šamar i kaže – “slušaj – sve je pod kontrolom!”.

Evo još jedan “ako”. Ako uzmete činjenicu da su se Kojoti okupili nakon 17 godina hiatusa (što bi rekli stranci), onda je ovaj materijal najbolji comeback ikada u povijesti regionalne rock glazbe, a ako znate činjenicu da je ovaj album sniman uživo u samo 6 dana bez producentskog preseravanja i nadrkavanja, odnosno na budem fin – ispravljanja grešaka i peglanja, tada ćete zaključiti – ovo je najbolji album Kojota, nebrušeni dijamant i jedan od najboljih rock albuma od devedesetih na ovamo. Kako kod njih nije bilo preseravanja, nema ga bome niti kod mene. Hoćemo redom?

Sirova gitara i bas kojeg se ne bi postidio ni Cliff Burton u “Sram”, zatim zavijajući “Alice in Chains” riffovi u “Ljubav u kvaru” i “Mi ne pripadamo tu” s minimalnom, ali “taman” dozom usne harmonike. Može žešće? Zašto ne! Tu su “Tuđe luke”. Hoćeš malo rap rocka na tragu Rage Against The Machine? Nema problema! Eto Kandžije u pravom trenutku na naslovnoj pjesmi, a ovaj album ima i onih pravih radijskih “Radio 101 u staro vrijeme” pjesama kao što su “Evolucija ide u pogrešnom smjeru” i “Nova riječ”. Ali ono što je najzanimljivije, Kojoti se izvrsno, bit ću bezobrazan pa reći još bolje, snalaze i u laganijim stvarima. Pri tome mislim na laganije uvode sa žestokim raspletima i ozbiljnijim porukama. “Oprosti što te volim” s americana prizvukom, vibrato i delay echo gitarskim efektima, su nešto tmurnija razmišljanja glavnog kreatora pjesama, Davora Viduke, gitarista benda i čovjeka koji za mene ima zauvijek osigurano mjesto u najvišem domu hrvatske rock and roll Kuće slavnih.

“Oprosti što te volim, razum je bio protiv, ali srce je odlučilo”, emotivno poručuje Davor Viduka u jednoj od svojih neprospavanih, ali kreativno bogatih noći. Eh, kad bi se više ljudi, ovih što žive kao Batmani po noći, uhvatilo gitare, možda bi nastalo još koje rockersko remek djelo. Ne želimo da Davor ima insomniju, ali potajno se nadamo da će takvih dana biti barem malo jer ako će proizvesti ovakve stihove i riffove mi ćemo potpisati zauvijek da ćemo biti njegov Persen. Kad misli vrludaju glavom, najbolje ih je pretočiti u nešto korisno, a to je on upravo i učinio. Razmišljanja, ona ljubavna, zaljubljena, depresivna, tmurna, ali i puna ushita i pozitivne energije, dovele su nas do priče zvane – “Sve je pod kontrolom?”. Vraćam se na “Oprosti što te volim koja traže nešto manje od 7 minuta, ali na kraju dostavlja jednominutnu solažu s gitarističkim lava cake-om na kraju, a isto se dogodilo i u “Da li znaš moje ime?”. Toliko jednostavno, a toliko savršeno! U zadnjoj spomenutoj ugostili su još jednog repera, Luku iz TBF-a.

Da ne ispada da hvalim samo Viduku, cijeli bend zvuči bolje nego ikad i jačina svih instrumenata je savršeno balansirana. Pravi melem za uši! Sviđa mi se i taj vokalni efekt tijekom cijelog albuma, na tragu garažnog rocka i The Hives, Arctic Monkeys ili The Black Keys. Seksi! Baš kao i pjesma “Prekrasan dan” koja me odvela u neko vrijeme dok su se slušali Pipsi (ono najbolje vrijeme) ili Red Hot Chili Peppersi. Lagano, pa žestoko, pa uvrnuto, pa opet lagano i na kraju opaka solaža (ponovno!) s wah-wahom te glasno i jasno – “ali ne, ne, ne, ne, ne bih mijenjao naše godine”. Bome ni ja! Ne želim otići iz svoje mladosti kad je rock bio čist i prljav u isto vrijeme, prgav i briljantan u isto vrijeme, klasičan i inovativan u isto vrijeme. To su Kojoti!

Nekoliko tehničkih detalja. Produkciju albuma radio je Davor Viduka, a sve je snimao i miksao Matej Zec koji je više puta dokazao svoje umijeće. I ono najvažnije, album je posvećen Danu Divjaku koji se javlja u odjavi albuma kad slijedi jednominutni akustični gitarski outro s atmoferom klavijatura. Kao da Dan poručuje kako je čuo sve što je trebao čuti i kako njegov duh sada izlazi iz boce zauvijek, napušta ovaj svijet i kaže svoje posljednje zbogom. A Kojoti? Oni će držati sve pod kontrolom, a Danova energija i dobrota čuvat će ih potajno s onog svijeta.

Dajte nam vinil!

Foto: Nikola Knežević

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5