RECENZIJA: Sara Renar: “Gdje povlačiš crtu?” – nije lako po(d)vući glazbeno-kreativnu crtu!
Sara Renar jedna je od onih glazbenica koje imaju stav, odlučnost, hrabrost i sve ostalo potrebno za reći – dosta! “Sami snosimo odgovornost za crte koje smo povukli i za one koje nismo.” – piše Sara u uvodu LP albuma “Gdje povlačiš crtu?” objavljenog prije godinu dana.
I nikad nije kasno napisati recenziju, naročito ako je riječ o Sari Renar i njezinom glazbenom stvaralaštvu koje i danas smatram jedinstvenim, inteligentnim i svjetskim. Što to znači svjetski? Nešto čemu nismo dorasli? Ne, nego nešto što bi veću popularnost imalo izvan Hrvatske, nego u njoj. Podcjenjujem li time hrvatsku publiku? Ne! Samo želim dati do znanja da njezinu glazbu nećemo i dalje, nažalost, slušati na hrvatskim radijskim postajama, kao ni što nećemo gledati njezine spotove na hrvatskim TV kanalima. Tu se podvlači prva kreativna crta. Nastaviti tako, raditi glazbu koju osjećaš u svojoj glavi i želiš je nekome prezentirati ili imati stalni posao, a da ti glazba bude usputna. Naravno da se može i ovo drugo, ali ako je glazba nešto usputno ili nešto što je samo ispušni ventil onda je to veliki problem. Glazba se mora živjeti, glazba mora biti živa, kao ljudski dah, um, srce. Stoga treba odvojiti te dvije stvari, staviti s jedne i druge strane crte te odlučiti koju ćeš liniju života pratiti. Sara Renar je odlučila i predstavlja nam neku vrstu hommagea vlastitom stvaralaštvu, na jedan artistički, eksperimentalni i ekspresionistički način. Ne samo hommage prošlom vremenu, nego i budućem, nakon što je podvukla prvu crtu ispod svoje uspješne karijere.
Na albumu su tri stavka (tako ću ga nazvati), “Ti si svoja”, “Čuvaj svoje uspomene” i “Gdje povlačiš crtu?”, imenom i stvaralaštvom povezani stavci u jednu cjelinu. Cijelo vrijeme čujemo fragmente njezinog razmišljanja kroz glasove glumaca, glazbenih kritičara i ostalih persona. Žamor publike, uvod koji jasno naznačava da je riječ o uratku smiljenom uživo, ali i da za sve što radiš postoji određena publika i da to u jednu ruku zna biti dobro, a u drugu pritisak. Štogod bilo, Sara Renar je nadišla sve izazove i pritiske, a nastavno na činjenicu da se od glazbe i ne može baš tako dobro živjeti. U tri stavka ispričana je cijela njezina priča prvog dijela karijere i stavljena je na vinil, jedinstveni format baš kao što je i ona jedinstvena. Godinama već eksperimentira s raznim glazbenim elementima, elektronikom, akustikom, koristi looper, a svoje glasovne sposobnosti pretvara u jednu vrstu noise simfonije.
Ova ploča i mini album nije nešto što nismo čuli od nje već ili nešto na što već nismo navikli jer je riječ o nečemu što je već izvodila uživo, ali ipak ne u ovakvom obliku. Ovo je vrlo dobra zabilješka jednog vremena i nagovještaj da nam slijedi nešto još kreativnije od nje. Stala je s koncertnim nastupima upravo kako bi se posvetila novim materijalima i nadam se da će ih nastaviti objavljivati u ovom obliku, koje i jest skupo, ali i vrijedi svake potrošene kune. A i Sara je jedno od imena koje zaslužuje objavljivanje glazbe na ovakvom formatu.
“Gdje povlačiš crtu?” nije za svakoga i nije zamišljena da doživi komercijalni uspjeh. Ovaj album je privatni memoar Sare Renar, dnevnik jednog vremena, glasno razmišljanje jedne umjetnice i donošenje važnih odluka. A jedno od najvažnijih pitanja je upravo ovo iz naslova – gdje povući crtu? Ona je svoju po(d)vukla i krenula dalje! U cijeloj priči treba posebno spomenuti genijalnog Zdeslava Klarića na klavijaturama, Konrada Mulvaja zaduženog za sound design, sampleove i ritmove, te Vedrana Peternela koji stoji iza sound designa, basa, pisaće mašine, radija i drugih zvučnih igračaka. Čuju se tu i razni glasovi, neke ćete prepoznati, kao što su Anđelo Jurkas i Hrvoje Horvat (?), glazbeni kritičari, zatim Dora Lipovčan i Ivan Laić, glumci, te neki isječci iz intervjua, predstavljanja njezinog stvaralaštva u medijima i slično. Šteta što cijeli materijal ne traje dulje i što nije možda više koncertnih zabilješki stavila, recimo, na dvostruki LP. I volio bih da je možda ovaj materijal stavila na jednu stranu ploče, a na drugu i neke druge pjesme koje su obilježile njezinu karijeru, pa da malo i zapjevamo naglas slušajući. A opet s druge strane možda se to i ne uklapa u ovakvu koncepciju. Uglavnom, Sara ponovno briljira i uspješno pliva iznad površine hrvatske glazbene scene.
Foto: Nikola Knežević
