The Karmakumulator uoči nastupa na ZEZ-u: “Baviti se ovakvim stvarima, a ne voljeti muziku je zaista nemoguće. Tako je svugdje. I uvijek.”
ZEZ festival u KSET-u bit će organiziran drugu godinu zaredom i drugu godinu zaredom medijski ga pokriva i Music Box.
Pet dana (10. – 14.4.), koncerti svjetskih i domaćih glazbenika i glazbenica, izložba zvuka, kreativne radionice, štošta toga zanimljivoga pripremaju KSET-ovci. Jedno od najzanimljivijih domaćih imena ovogodišnjeg ZEZ-a je The Karmakumulator, eksperimentalni noise projekt iz Splita iza kojeg stoji Igor Mihovilović, a kojemu se zadnjih godina na pozornici pridružuje Petar Pečur. S obzirom da se nisam s njima susretao do sada, iako oni koji su dio ovakve scene dobro znaju tko su, vrijeme je za njihovu osobnu kartu i razgovor s Igorom.
Na Facebooku vam piše -”Ne otvaraj pod naponom. Opasnost od eksplozije!”. Jeste li baš toliko žestoki? 🙂
IGOR: “Nismo, nije nam krajnji cilj žestina već igranje s imaginacijom/percepcijom, kako svojom tako i publike. Na FB se nalazi fotografija naljepnice/grafike skinute s nekog elektroničkog uređaja, a njena svrha je čisto vizualno/estetska, kao i većine vizuala koji se koriste u “promociji” TK i na društvenim mrežama. Muzika je nešto drugo. Da pretendiramo na žestinu svirali bi death metal ili gangsta trap ili cajke. TK ponekad ima agresivnih elemenata, što u zvuku što u vizualima ali osnovni motiv rada je stvaranje psihološki zanimljive zvučne kulise, svojevrsnog “audio horrora”, mekano polusatno ispitivanje na teritoriju nelagodno/čudno ali kroz razne alate i dinamički – nadamo se – raznolika oružja.”
Predstavljate se kao audio dizajn projekt. S čime sve eksperimentirate po pitanju zvuka? Kako biste vaš zvuk opisali?
IGOR: “Projekt je započeo istraživanje i svoj put krajem 2000. godine. U proteklih 18 godina snimljeno je par stotina sati sirovog audio materijala, od čega je tek nekih 15-ak % objavljeno u formi gotove glazbe. Bilo je tu svega, od audio kolaža, ambijentalnih field recordinga, kolaboracija s muzičarima i ljudima koji se prvenstveno bave zvukom, do žanrovski potpuno različitih pjesama, kompilacija, albuma. U međuvremenu je i nekoliko side-projekata imalo svoje putanje koje su se ponekad poklapale sa TK vizijom i pričom, a neke su ga radi fokusa na drugim stvarima gurale u drugi plan. Nezahvalno je opisivati toliku količinu rada striktno žanrovskim odrednicama i za to služe recenzije. Današnji zvuk kojeg ćemo predstaviti na koncertu 13.4. nastajao je zadnjih 5-6 godina i refleksija je opsesija koje su se iskristalizirale u tom vremenu, vjerojatno kao nusprodukt življenja i rada u Zagrebu. Na određenoj razini projekt je u sadašnjem vremenu djelomice hommage radovima Autopsie, pokojnog Maria Marzidovšeka, Sat Stoicizmo, elektronskim stvarima SCH (koje uz dozvolu i sempliramo u jednoj od pjesama) i sličnim zvučnim dosezima nekadašnje Jugoslavenske diy eksperimentalne tape sezone recimo 1986.-1988.. Uz nezaobilaznu atmosferu iz suvremenijih strujanja u black/prog metal undergroundu koja se možda najbolje reflektirala u remiksu i kolaboraciji s grupom Pogavranjen koje su se dogodile prije nekoliko godina. Upravo zbog toga je tu i nedavno objavljena split kazeta s Aite koji baštine sličan outsiderski (anti)/rock/metal zvuk.”
Može li se produkt vašeg dizajna zvuka nazvati glazbom? Je li glazba baš svaki oblik zvuka?
IGOR: “Može i trebao bi. On funkcionira od samih rubova abrazivnog, anti-muzike, sirove buke do gotovog proizvoda koji je često potpuno konvencionalan, poput prošlogodišnjeg bendovskog EPa “150 Dana Odmetništva”. Bilo bi skroz nezahvalno takve materijale gurati u nekakav sound design jer mu tamo ne pripadaju. Dakle sve ovisi o situaciji. “Tiho/Bajka”, obrada Satana Panonskog iz 2013. koja je prošle godine izašla na split vinilu sa slovenskim Gen 26 svakako graniči s oba svijeta dok je vjerojatno polovica toga što izlazi u zadnjih 10-ak godina poprilično “normalna” i nema pretenziju biti antimuzička radi same anti muzike ili anti umjetnosti. Siroviji je dio stvaranja neko grubo sempliranje i snimanje radnih materijala nego njihovo kasnije uobličavanje u gotovu stvar, koje je često potpuno slušljivo. Naravno, harsh noise je začin koji dobro dođe za fragmente koncerata ali TK nije nužno (više) samo to. To je samo jedan fragment zvučne slike i bilo bi predosadno da stvari odu samo u jednom smjeru. Osnovna ideja je rad na muzici kakvu bih ja/mi voljeli privatno slušati. Za zadnji dio pitanja treba svakako uzeti neki Cageov tekst pa se baciti na čitanje u trenucima odmora ili dokolice.”
Radili ste tribute to Nirvana i covere glazbe Olivera Mandića. U kojem je to obliku bilo, odnosno kako to zvuči kada sa svojim tehnološkim čudima obrađujete glazbu spomenutih umjetnika?
IGOR: “Opet, poprilično konvencionalno, kao nekakav lo-fi industrial s primjesama digitalnog grindcorea i avant rocka. Ovo se odnosi na Nirvanu, snimljenu i objavljenu 2007. Oliver Mandić je, pokazalo se, pretežak zalogaj za obrađivanje, te nikad nije uspjela finalizacija navedene stvari. Vjerojatno je u nekom starom promo tekstu pisalo da će se dogoditi, ali taj pokušaj je propao. Original je dovoljan. Osim Nirvane desila su se ponovna čitanja EKV-a,
Satana Panonskog, Sonic Youth. Uglavnom se dogode tako što netko radi kompilaciju pa priupita za eventualnu želju za sudjelovanjem. Ideja je također da obrade zvuče što je moguće različitije od originala, što im i sam naziv sugerira. Rokersko “idemo skidati tu i tu pjesmu” naravno nema nikakve veze s ovim načinom rada. Satan je naprimjer, dobio konačnu formu koja se nalazi na vinilu od prošle godine, nakon točno 5 godina od prvotne ideje. Za skinuti original vjerojatno bi trebalo 2 sata uz akustičnu gitaru i original LP.”
S vremenom ste mijenjali postavu, tko je sada sve na pozornici? Je li se s godinama mijenjao zvuk?
IGOR: “Uglavnom se radilo o prijateljima i prijateljicama koji su htjeli oplemeniti zvuk, pogotovo na studijskim materijalima. Taj dio često funkcionira kao “bend za 1 pjesmu” što je posebno bilo kod rada na obradi “Tiho/Bajka” (2013) u kojoj su osim mene sudjelovali članovi tadašnjih bendova Man Zero, Hemendex, Tearpalm, Živottinja te “150 Dana Odmetništva” iz 2018. u kojoj su članovi sadašnjih grupa dno., Moraines, Bizon, Sivi, Joe 4. Upravo te
kolaboracije i pomoć raznih ljudi u raznim fazama rada, od skica do miksa i masteringa čine zvuk različitim. Tako je bilo i s live nastupima. Poslušati koncert iz 2002. na YouTube-u ili iz 2018. poprilično je različito iskustvo, uz ideju da je novije nerijetko bolje. Sada smo na pozornici Petar Pečur i ja. Naša audio suradnja traje više od desetljeća i čini mi se da se osjeti ta neka “obiteljska” atmosfera u radu. Svakako smo trenutno najbliže zvuku kakav sam zamišljao u protekla dva desetljeća rada na projektu. Koliko će ova postava funkcionirati prije nego sve skupa ode u nekom potpuno novom smjeru teško je predvidjeti.”
Kad su u pitanju ovakvi nastupi, koliko u njima ima improvizacije, koliko toga ranije pripremljenog? Što vam je nekakva baza, a što radite uživo?
IGOR: “Studijska matrica je osnova koja čini tri četvrtine live zvuka, ostalo je bojanje sintevima, zvonima, glasom, dodatnim gadgetima i semplovima. U toj jednoj četvrtini zvuka live izvedbe nalazi se i dobar dio improvizacije, koja je u tolikoj mjeri i smislena te nam se čini kako sve skupa dobro funkcionira. Baza je dakle matrica koja se dotjeruje i provjerava kod kuće, na bajku, u autu, na probama, na prijašnjim nastupima. Uživo je koncentracija na dodavanje tih neočekivanih, a svježih elemenata u samu priču, kako bi sve skupa bilo malo više od DJ seta, bliže pravom koncertnom iskustvu, kako za publiku tako i za nas na bini.”
Koliko se uopće ljudi u Hrvatskoj bave istraživanjem i eksperimentiranjem zvuka? Koliko smo rašireni po tom pitanju?
IGOR: “Rekao bih nikad više po ovom što vidim i čujem što uživo što preko društvenih mreža. Nekoliko gradova u HR ima festivale koji se bave zvukom i eksperimentom što u audio domeni što u domeni multimedije i ostalih srodnih formi izražavanja. Mlađih autora i autorica je rekao bih jako puno, neke od njih znam i pratim, za neke čujem prvi put kada negdje nastupaju, stariji također većinom baštine ozbiljan kontinuitet. Gledajući iz optike 2001. kada je TK nastao, razlika je strahovita, što u kvantiteti što u kvaliteti radova. Jedino što je konstanta su sredstva i uvjeti za rad, tu nam lokalne i nacionalne politike (još) uvijek pomažu da budemo buntovni, avangardni i protiv, vjerojatno kako ne bismo izgubili motiv za življenje i rad :)”
Jeste već bili na ZEZ-u i što mislite o ovom festivalu? Znam da ste nastupili i izvan Hrvatske, pa možda da usporedite inozemna iskustva s domaćim iskustvima?
IGOR: “ZEZ smo do sada pohodili samo kao posjetitelji i izuzetno smo radosni da možemo i nastupati na ovogodišnjem jer ga izuzetno cijenimo i volimo. Nastupi van HR su bili uglavnom po ex-Yu teritoriju tako da su iskustva poprilično slična, u Sloveniji možda financijski malko bolja, a u ostatku prostora skoro pa identična. Cjelokupnu “scenu” drži entuzijazam, što je čini mi se identično već desetljećima. Baviti se ovakvim stvarima, a ne voljeti muziku je zaista nemoguće. Tako je svugdje. I uvijek.”
Pojedinačne dnevne ulaznice za ZEZ festivval su u prodaji, a cijene i raspored izvođača po danima moguće je pronaći na KSET-ovoj stranici. U prodaji su i festivalske ulaznice po cijeni od 160 kn, a sve ulaznice moguće je nabaviti u KSET-u (Unska 3) ili Dirty Old Shopu (Tratinska 18).
