Dok sam krenula pisati izvješće s mog prvog dana festivala nekoliko sam se puta pitala – “četvrtak”? Da, četvrtak je. Jer ovdje u Barceloni do nedjelje vrijeme stoji.
U gotovo dvomilijunskom gradu, festival kao što je Primavera Sound diktira životni tempo domaćina ali i posjetitelja iz gotovo svih dijelova Europe. Ono što je zanimljivo samo po sebi jest to da godinama o Primaveri slušam kao o festivalu koji je toliko dobro organiziran da se doslovno ne čeka ni u jednom redu, a da s jednog kraja na drugi možeš proći gotovo neokrznut i priznajem – to je potpuna istina. Dušobrižnici će reći – line up je prevelik, megalomanski i na kraju od svega ne možeš vidjeti ništa – i tu se ponovo ne bih složila. Aplikacijom na kojoj je fantastično raspoređen timetable s opisima izvođača, termini su takvi da svatko može poslušati koncert koji želi, a usput vidjeti i ono nešto line up-a za guilty pleasure.
Foto: Paco Amate
Iako festival traje od ponedjeljka, ukrcala sam se u četvrtak, i nakon fantastičnog zagrijavanja na plaži dok je u Parc del forumu odzvanjao fantastičan indie (Sandy) Alex G uletjela sam u ekstazu preko Bjork, Nicka Cavea, War on drugsa i Warpainta na najvećim stagevima festivala. Vince Staples okupio je lokalnu ekipu, a naveliko su se pudrali nosevi na Floating Points. Champion (Four Tet presents) dali su nam techno lekciju za kraj, pa se polovica festivala samo krenula slijevati prema idućoj destinaciji – afteru. Primavera je, potvrdilo mi se, doista festival na koji bez problema možeš doći solo i nakon vrlo kratkog vremena možda i žuditi za kojom sekundom mira.
Foto: Alba Ruperez
Domaćini su opušteni i prijateljski nastrojeni, one malo starije možeš čuti kako gunđaju da to više nije taj festival i daje festival i da je nakrcan samo kako bi privukao turiste, kojima (za ovakav festival) relativno niske cijene pića (5 eura) pomažu da se opuste još više. Nema kartica, bonova, plaćanja narukvicama i tko zna kojekakvim glupostima. Tvoja Maestro kartica. Točka. Na nju moraš posebno pripaziti jer moment u kojem izlaziš s festivala s grupom novostečenih prijatelja koji ti govore da žele otići iz te zemlje jer nemaju perspektivu, je moment u kojem poželiš da to jutro ne prestane. A realno i ne prestaje.
Björk (Foto: Santiago Felipe)
After se poprilično odužio, i sâm po sebi je dovoljno bizaran, ali ne nakaradno, i njegova lokacija ostaje tajna. Ne zato što vam ne želim otkriti, nego se naprosto ne sjećam puta tamo i nazad, ali mogu vam samo reći da je plato između zgrada s jeftinom old skul birtijom koju vode Kinezi place to be, ako si kul i voliš misliti da si upravo na službeno neslužbenom afteru festivala. Mi smo se tako osjećali. Pakiram stvari u torbu, koju dižem s rustikalnih pločica mog Airbnb ruskog stana, trpam u sebe voće, jer pola sata šetnje do festivala bit će sasvim dovoljno da posložim raspored večerašnjih nastupa koji ionako neću gledati jer kad uđem unutra i otpustim kočnice, svaki stage je main stage, a svaka piva stepenica ka odljepljivanju.
Warpaint (Foto: Sergio Albert)
Ono što me rastužilo je da nema Migosa, jer su kraljevi zakasnili na avion pa će ih zamijeniti španjolski indie rockeri Los Planetas. Vidimo se, ako još itko uopće može gledati.
Line up za petak:
https://www.primaverasound.es/2018_programme
Foto: Eric Pamies (naslovna)
[envira-gallery id=”25537″]