Iako iza produkcije filma stoji Netflix, osim te digitalne platforme teško da ćete u nekom komercijalnom kinu naići na film “Roma” redatelja Alfonsa Cuaróna koji je crno-bijelom tehnikom i brutalnom životnom pričom vjerojatno zaslužio titulu najboljeg filma 2018. godine, iako još predstoji gledanje nekih kandidata.
Nemjerljiva je kvaliteta meksičke kinematografije ili filmova meksičkih redatelja, a koji su postigli veliki uspjeh među širom publikom. Sjetimo se samo ovih najaktualnijih Alejandra Iñárritua ili Guillerma del Toroa koji su među najistaknutijim hollywoodsko-meksičkim filmašima. U tu kategoriju spada i Alfonson Cuarón, koji za razliku od spomenutih ima nešto šarolikiji opus filmova u smislu žanrova, a koji se okušao i u Harry Potter serijalu, erotskoj komediji “Y tu mama tambien”, ali i SF filmu “Gravity” koji mu je donio Oscara (ukupno 7 osvojenih) i s kojim je postao prvi meksički (hispanski) redatelj koji je dobio nagradu za najboljeg redatelja. Složit ćemo se, te godine je bilo puno kvalitetnijih filmova od “Gravity”, čak i po pitanju režije, no očito je Akademiji Cuarón posebno zapeo za oko. A to je tek vidljivo u filmu “Roma”, vjerojatno novom kandidatu za veliki broj Oscara, a koji bi ove godine ponovno mogao ovom Meksikancu donijeti i nagradu za najboljeg redatelja.
Meksiko, kraj 60-ih i početak 70-ih godina prošlog stoljeća, velika politička i ekonomska kriza u ovoj mnogoljudnoj državi, prosvjedi, sukobi i nevine žrtve. U to razdoblje smjestio nas je redatelj, a ova događanja su samo popratna jer ovoga puta pratimo priču i život imućne obitelji u Koloniji Roma te njihovih služavki. Dva različita staleža, dva različita načina života i razmišljanja, ali i dva nemila događaja koja će ipak spojiti nespojivo.
Osim što je film sniman u crno-bijeloj tehnici redatelj je dosta koristio statične kadrove, blage pokrete fokusirane na detalje koje vrlo rijetko srećemo u tipičnim blockbuster filmovima. Vrhunsko djelo art kinematografije prati dvije ljubavne priče, one između supruge i supruga (te roditelja i djece) na tragu rastave braka, te one između služavke i što će se kasnije ispostaviti pripadnika Los Halconesa, meksičke elitne vojne skupine koja je među ostalim istrenirana da sprječava (i ubija) prosvjednike u nestabilnom Meksiku, a koji su se sve više događali i sa sve više ljudskih (nevinih) žrtava.
Služavka koju je maestralno odglumila Yalitza Aparicio (također nominirana za Oscara u svom debitantskom pojavljivanju na filmu) pronašla je svoju “veliku” ljubav koja će se kasnije ispostaviti neuzvraćenom te će biti suočena s činjenicom da je iskorištena samo u seksualne svrhe. Vraćam se ponovno na sitne detalje koje redatelja čine velikim, često je naglašavao njezin pogled u daljinu, prisjećanje svojeg kraja kroz mirise i zvukove koje je osjetila živeći u samom gradu Meksiko, nekog boljeg života, života kojeg itekako zaslužuje kao i svako normalno ljudsko biće. No, uskoro će shvatiti kako se sve oko nje urušava, baš onako kako je simbolično pokazao požar koji se dogodio tijekom dočeku Nove godine kod američkih rođaka. Kako drvo polako sagorijeva i pada, tako i njezin život koji je trebao biti obilježen majčinskim iskustvom, polako ide u smjeru kojeg nikako nije htjela doživjeti. Majčinstvo nije doživjela, ali ga je itekako osjetila, pogotovo kroz život služavke u obitelji u kojoj ništa ne funkcionira, od propalog braka do neodgovornog odgoja djece. Učiti na tuđim (često i vlastitim) greškama je jedna od najboljih životnih lekcija.
Sve se to odvijalo na početku vladavine Luisa Álvareza, ali i početku velike ekonomske krize. Prisjetimo se samo velikog masakra 1971. godine i pogibije više od stotinu studenata i ostalih prosvjednika. Redatelj nije previše zašao u tom smjeru, nego samo popratio ovu veliku mrlju u meksičkoj povijesti, a u skladu s vremenom u kojem se odvija radnja. Upravo će ti prosvjedi za trudnu služavku označiti početak velikog stresa i teškog povratka u normalan život, a kad među Los Halconesima ugleda svojeg nesuđenog supruga koji ne želi čuti niti za nju, niti za plod njihove (lažne; neuzvraćene) ljubavi. Strašne scene na ulicama, ali i strašne scene u prenapučenim bolnicama s tmurnim i sivim hodnicima. Te scene će mnogi gledatelji ili proplakati ili dočekati na rubu suza.
Ali ponovno majstor detalja dokazuje svoju briljantnost. Scena u liftu, držanje za ruku, potpuni kontrasti, jasna simbolika, kadrovi bez glazbe (jedino u traileru filma čujemo, znakovito Pink Floydovu “The Great Gig In the Sky”) i sumorna životna priča. Isto se može reći i za parkiranje širokog automobila u uski haustor, bilo da je vozač trijezan ili pijan. Svakako treba spomenuti i test majčinstva kojeg bogata majka (glumi ju fenomenalno Marina de Tavira; također nominirana za Oscara ) nije položila i to više puta, za razliku od služavke koja se pokazala odgovornom (u konačnici spašava dva ljudska života) i u trenucima kad je mentalno i psihički bila odsutna zbog vlastitih trauma. Svojim očima gledala je obiteljski život koji polako, ali sigurno gubi sve konce. Bila bi sjajna majka! Ali život je nije mazio.
Nekad je teško izreći riječi “volim te”, a kamoli čuti. Ne zaboravite ih govoriti tijekom života, osobi uz vas, osobi koja je trebala ili treba biti uz vas ili nekome drugome, onome tko je zaslužio čuti te dvije riječi. Vjerujte, znače puno više od te jedne sekunde koliko vam je potrebno da ih izgovorite, ali i uništite život ne izrekavši ih. Neodgovorna majka i biokemičarka Sofía ih nije izgovorila niti čula, upravo zato što je pala na testu majčinstva. S druge strane, ranjena, ožalošćena i divna Cleo na kraju čuje te dvije slatke riječi (da parafraziram velikih šlager hit), nažalost ne iz nevinih ustašca rođene djevojčice, nego od strane dječice s kojom je provela veliki dio života i koje je čuvala kao da su njezini. Nevjerojatna životna okolnost i još jedan fenomenalan kontrast redatelja Alfonsa Cuaróna.
Pažljivo bira kadrove, inteligentno se pozabavio pričom koja je samo neukima obična, a upućenima iznimno teška. Savršeno je posložio male, ali važne detalje koji se čak i ponavljaju tijekom filma, ali u različitim životnim situacijama. Kako se mijenjaju prilike i neprilike, tako se drugačije razvijaju i ti detalji (automobil, haustor, pseći izmet, dječja igra, limena glazba…shvatit ćete). Ne samo da je Alfonso nadmašio samoga sebe, nego je to učinio i Netflix koji sve više stoji iza produkcije ovakvih art filmova, serija i dokumentaraca. Kod nas se i dalje za ovakva remek djela mora potegnuti do zagrebačkog kina Europa i sličnih tipičnih mjesta gdje se i danas prikazuju najbolja filmska ostvarenja, kako europske, tako i drugih neameričkih kinematografija.
Od scenarija do režije (oboje potpisuje Cuarón), od crno-bijele tehnike i dosta mirnih kadrova do sjajne glume, “Roma” je bez sumnje veliko ostvarenje koje od svih 10 nominacija za Oscara zaslužuje svakog od njih (za razliku od “Shape of Water spomenutog meksičkog kolege del Toroa) i koje u svijetu blockbustera i naslova koji ne zaslužuju filmsko platno sigurno pronalazi svoj put do publike. Da ne dobije niti jedan zlatni kipić, “Roma” će ostati remek djelo art kinematografije te jedan od najboljih (vjerojatno i najbolji iako treba još neke naslove pogledati) filmskih ostvarenja 2018. godine.