IZVJEŠĆE: 13. Vukovar film festival – veliki filmski snovi u malom gradu na Dunavu
7. srpnja 2019.
Željko Mirković Miki (108 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: 13. Vukovar film festival – veliki filmski snovi u malom gradu na Dunavu

Prekrasna filmska subotnja večer u gradu na Dunavu privukla je brojne posjetitelje među kojima su bili i mnogi poznati ljudi iz svijeta filma, još jednom pokazujući kako u civilizacijskom i umjetničkom smislu život i ono dobro u njemu pobjeđuju.

Već nekoliko godina odlazim u ljeto u ovaj predivni gradić susresti se s ljudima i umjetničkim tvorbama koji zavrjeđuju da ih vidi što veći broj ljubitelja filma, proširujući tako svoje humane i filmoljupske kapacitete. I ove 2019., u nešto ranijem terminu, 13. Festival podunavskih zemalja Slavoncima i onima koji će to nakratko postati ponudio je brojne razloge da se zapute na Dunav i pogledaju Veliku rijeku (i filmova) i susretnu se sa svojim istomišljenicima u pogledu na svijet i vrijeme koje, poput Lijepog plavog, neumitno prolazi. U tom prolasku valja se baviti općeljudskim temama i oplemeniti si život promatranjem istoga (života) umjetničkim očima i pitanjima te pokušajem davanja odgovora na njih može li i koliko on biti bolji.

Ponovno je programski i organizacijski odbor, na čelu sa žirijem u kojemu su bili Đelo Hadžiselimović, Jasna Nanut i Miodrag Sila, a potpomognut volonterima, obavio odličan posao i u nekoliko nas kategorija, podsjetio (ili nam premijerno omogućio vidjeti) nešto što pretežno nije dio recentnog multiplex repertoara u Hrvatskoj (iako je bilo i takvih radova; podsjećam na npr. “Green Book”). U konkurenciji dugometražnih igranih filmova posebno su se isticali “Potpuni stranci” Krisztine Gode (Mađarska; odmah se sjetim izvanrednog “O tijelu i duši” koji dolazi iz iste zemlje) i “Razbijačica sustava” Njemice Nore Fingenschiedt, u kratkom metru “Mia donna” Ukrajinca Pavla Ostrikova i “Pismo Djedu Mrazu” Bogdana Muresanua (u ovoj formi rumunjska je kinematografija nekoliko zadnjih godina jaka; vjerujem na valu njihova Novoga vala koji nas je relativno nedavno okrenuo njihovim autorima), a iznimno je dobar bio i dokumentarni menu s Matičevićevom “Nebeskom temom” (o Divljanu; prije toga je „obradio“ i Arsena) ili Gavranov “Polarni san” o nevjerojatnom Rostuharovom nadljudskom izazovu osvajanja Južnoga pola.

Popratni, pak, program nudio je prave bisere – posljednji Ozonov “Bogu hvala” (velika nagrada žirija u Berlinu) i Zlatnom palmom ovjenčanog “Parazita” Bong Joon Hoa. U ovom potonjem mogli smo uživati u perivoju dvorca Eltz lijepe subotnje večeri koju su neznatno remetili stalni gosti gradova uz rijeku – komarci. Višestruko nagrađivani korejski redatelj koji je prije dvije godine nominiran u Cannesu za svoju neobičnu priču “Okja”, a kojega je hrvatska (nefestivalska) publika upoznala preko “Snowpiercera”, lijevo orijentiran i socijalno osviješten, ali u prvom redu dramaturški i spisateljski talentiran, ponudio nam je priču o odnosima između (primarno) dviju obitelji na  udaljenim mjestima skale modernoga društva. Vrlo pametno, vrlo jasno i precizno, beskrajno duhovito, a opet (logično) i tragično završavajući i zaokružujući jedan od nebrojenih primjera zločina i kazne. Na velikom ekranu ne gledamo „samo“ odlično vođenje događaja (režiranje), nego, rekao bih, orkestraciju koja je „nabildana“ interpoliranim ismijavanjima ljudskih plitkoća i površnosti, poput epizode o likovnoj psihoterapeutici (prije svega dijagnostici koju je sestra iz obitelji prevaranata „progoogleala“ na internetu, a zatim improvizirala) ili „glumačka“ priprema lopovskoga pater familiasa koji će priopćiti gazdarici informacije o „opasnostima“ koje vrebaju na bogatu obitelj od njihove (kasnije otpuštene) domaćice. Ali, to nije sve! Tek kad u jednom trenutku otkrivamo još jednu (najveću) tajnu kuće u kojoj se većina radnje zbiva, događaji će se još više ubrzati i krenuti, naravno, nizbrdo. Što je također izvanredno prikazano u ovom odličnom filmu. Doslovnost i metaforika u kolopletu koji nas vuče prema, kako rekoh, dnu. Pun pogodak, još jednom i drago mi je da sam ovaj odličan rad mogao vidjeti na velikom ekranu, a ne na, naravno, legalnim downloadanim formatima sumnjive kvalitete.

Vrijedi još spomenuti priče o velikanima umjetnosti i sporta. Kapadijin “Maradona” (sjetimo se tragične Amy), Howardov “Pavarotti”, ali i igrane dugometražne filmove poput Silvija Paola Sorentina (o Berlusconiju) ili, meni osobito dragoga i odličnoga glumca koji se okušavao i kao redatelj, Ralpha Fiennesa o “Rudolfu Nurejevu”. Dodaju li se tome i radionice koje prate festival i uvijek vrijedna predstavljanja knjiga (ove godine o, neću reći, zaboravljenom Branku Belanu) puno je programa koji su mogli zadovoljiti posjetitelje, ali su i, kako se to nekad govorilo, zalog za budućnost.

Čestitke, u prvom redu Žarku Potočnjaku, Inge Appelt i Mariju Iveziću na nagradama, a najveća stvar je da se nastave ove sretne filmske godine (podsjećam, ova je bila nejubilarna trinaesta) za nas ljubitelje sedme umjetnosti, za filmske radnike i ratnike koji se perom i kamerom bore za naše bolje sutra i prekosutra.

Treba spomenuti i ostale laureate festivala. Nagradu za najbolji dugometražni film dobila je redateljica Nora Fingscheidt za film “Razbijačica sustava (System Crasher)”, nagrada za najbolji kratki film otišla je u ruke redatelja Barnabása Tótha za film “Šaptači (Chuchotage)”, dok je najbolji dokumentarni film “Kalin i zatvorska ekipa (Kalin an the Hail Team)” redatelja Petka Gyulcheva. Posebno priznanje žirija otišlo je u ruke Mladena Matičevića za film o Vladi Divljanu – “Nebeska tema”. Čestitke svima!

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)