Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog je najkraći mjesec učinila i najzanimljivijim. Barem ako je suditi po dosadašnjim najavama. A na listu vrhunskih koncerata su se upisali i Kodo, japanska bubnjarska senzacija, koja je puno više od sviranja.
Postoje od 1981. godine, a njihovo ime znači “kucanje srca”. I doista, prilikom izvedbe svake skladbe, postigli su takvu atmosferu da se u nekim trenucima gotovo osjetilo kucanje srca koje je titralo s taikom, tradicionalnim japanskim bubnjem čiji su majstori postali.
Doduše, na samom početku sam se malo osjećala kao na autobusnom kolodvoru. Znate ono kad kupite kartu za autobus, ali većina ih ipak odluči sjesti kako su im taj dan planete posložene, a ne po broju sjedala na ulaznici? Upravo tako je bilo i prilikom ulaska publike u dvoranu. U 10 minuta, troje ljudi iz mog reda je odlučilo da im se baš ta sjedala ne sviđaju, iako im je ulaznica na njih naznačena. Pa su otišli u potragu za boljom pozicijom. Mogli su barem pričekati početak koncerta pa sjesti na mjesto koje nije prodano. Ali evo, opet mene o kulturi ponašanja na koncertima. Vratimo se koncertu.
Tugomir Hrabrić PT
Svoj performans su počeli iz mraka s pjesmom “Soyogi” uz jednu postavu bubnjeva, stvarajući zvukove koji neodoljivo podsjećaju na one iz prirode. U nastavku su počeli i s vokalnim dionicama, a svakako je bilo zanimljivo da su velikom brzinom mijenjali postavu instrumenata između pjesama. Točno se zna koliko imaju vremena za potrebne izmjene na pozornici, do te mjere da su im i koraci u velikoj većini vremena bili sinkronizirani. Naravno da Japance prati epitet preciznosti pa tako ni sada nije bila iznimka. Udarci su gotovo kirurški precizni bili. Svatko je imao jednak zamah i jednaku snagu.
U jednom trenutku je njih sedmero počelo svirati male bubnjeve, nalik na snare. Nevjerojatno je bilo za čuti koliki su dinamički raspon uspjeli napraviti. Ili prevedeno, bila je ogromna razlika između najtiše i najglasnije dionice. A prema njihovom mirnom i čvrstom držanju, djelovalo je kao da im nijedna dionica nije teška za odsvirati.
Tugomir Hrabrić PT
Koncert je zamišljen u dva dijela, pa je tako prvi trajao oko 45 minuta, nakon čega je uslijedila stanka od oko 15-20 minuta. Dovoljno za jedan veliki udah jer nas je i drugi set prikovao za stolice i ostavio bez daha. Osim zvuka i performansa, svakako se dalo primijetiti da su svi izvođači u vrhunskoj formi. Što ni ne čudi, jer da bi se priključili ovom ansamblu morate proći spartansku obuku. Oni koji žele postati Kodo bubnjari, šest dana u tjednu se bude u zoru, trče i obavljaju ritualna čišćenja. Također izrađuju i svoje bubnjarske palice, a zanimljivo je i da najstariji član na ovom koncertu broji 69 godina.
Drugi dio su otvorili skladbom “Yukishiro” koja je novijeg datuma, a nadovezala se s “Uchoten”. Iako novije, odlično su se stopile s tradicionalnim pjesmama, pa je cijeli koncert djelovao vrlo kompaktno. Nastup su zaključili tradicionalnom “Yatai-bayashi” u svom aranžmanu.
Tugomir Hrabrić PT
Baš kako i naziv same turneje kaže, Kodo je donio nasljeđe koje nas je uvelo u japansku kulturu katapultiranu u 21. stoljeće. Publika je to prepoznala ovacijama, ustajanjem i pozivom na bis u nekoliko navrata. A uz osmijeh i još jednu maestralnu skladbu na kraju za zaključit je da će i ovoga puta Kodo pamtiti posjet Hrvatskoj.
Foto: Tugomir Hrabrić PT
[envira-gallery id=”53242″]