Neću reći da me se bend nešto najbolje dojmio na prvo slušanje, ali što više glazba prolazi kroz organ sluha to će više njihova glazba doći do vašeg mozga.
Oni su The Siids, elektronički indie pop/rock duo iz Rijeke iza kojeg se “kriju” Stanislav Grdaković i Darko Terlević, dobro poznati riječki glazbenici. Ako vam se i ne svide odmah, morate posjetiti jedan od sljedećih koncerata jer će vas live nastupi izuti iz cipela. Sve rade live s pravim instrumentima te samplerima i looperima, a ono što izlazi iz zvučnika je čista psihodelija. Poznato je da iz Rijeke često dođu zanimljivi projekti, ali ovo je jedan od onih koji bi mogao najbolje zaživjeti u Hrvatskoj, regiji i izvan nje.
Na promociji videospota za novi singl u Vinylu u Zagrebu sjeli smo sa Stanislavom i razgovarali o glazbi, bendu, konceptu, riječkoj sceni i onome što tek slijedi.
Je li ovo drugi koncert The Siidsa općenito ili griješim? Bio je Pogon kulture u Rijeci prije ovoga, je li tako?
“Ne, nije prvi, radili smo testne, jednu Sloveniju i tri ili četiri Rijeke. Testirali smo i sebe, i mjuzu, i ljude, te tehnički što nam fali ili ne. Ali ovo je prvi službeni nastup u Zagrebu.”
To je i nekakav logičan slijed, prvo rad na glazbi i onda testiranje kako sve to zvuči live. Baš mi je netko rekao kako će se o The Siids dosta govoriti i kada sam poslušao studijske snimke bilo mi je ok, ali mi je nešto falilo da me pokrene skroz. I sad kada sve to čujem live, to je taj dio koji je falio.
“Da imamo milijunski studio, onda bi snimka zvučala kao i live (smijeh). Ako je live bolji od snimke, to je kompliment. Hvala ti.”
Kako je krenulo sve, zašto naziv The Siids i ono što je najvažnije vas dvojica niste novajlije nego ste već dugo u glazbi i raznim projektima?
“”Sto godina” smo u glazbi na raznim frontama, što autorskim, što sviračkim, ali to je manje bitno. Ono što smo zajedno radili jest grupa Morso, projekt prije ovog. Imali smo tri izdana albuma, ali je pjevačica u jednom trenutku otišao živjeti u Njemačku i onda smo odluičili da nećemo nastaviti sa zamjenskom pjevačicom. Otišli smo u Australiju gdje smo bili jedan period, uživali u mjuzi i svemu, napunili baterije i dobili smo po meni nekakav mulački entuzijazam, te želju za radom na nečem novom i zanimljivom, nama prvenstveno. Tako je to krenulo, dolje smo napravili nekakve skice, puno smo cugali i mislili kao ćemo i što ćemo. Došli smo do zaključka da moramo raditi glazbu za sebe jer nam je to u prirodi i to se mora. Ovo drugo je sve bilo popratno. Napravili smo okvire pjesama i vizual u cijeloj glavi, Darko ima svoj studio pa smo to sve kasnije u Rijeci snimili. Polako sve izlazi van, prve tri pjesme su vani, album je više-manje gotov i treba ga malo smiksati. Mislim da ćemo na jesen sve skupa zgotoviti. Cijeli projekt je nastao u Sidneyu i to je prva logika oko imena, pa onda smo dalje pričali kako ćemo se nazvati, ja sam Stan, on je Darko, svi su “D”, pa su dva “I” tu kao duo, pa se pas koji kruži oko studija zove “Syd” i tako (smijeh). Imam ti puno toga (smijeh). Ime na kraju ispadne ime, tko mudruje da je to neka velika filozofija – nije. Sve nastaje prirodno u tijeku rada.”
Zašto kombinacija elektronike i live instrumenata, odnosno kombinacija elektronike i indie pop/rocka?
“Razlog je prvenstveno jer volimo taj zvuk. Volim i blues i rock naravno, bolje da ne pričam o mjuzi jer ću otići preširoko. Ali osobno volim isproducirani sound ritam sekcije, klavijature koje su konkretne i tvrde, a na to volim energiju te autorski pristupiti pjesmi s rock strane. Volim da se pjesma radi na gitari i da to nosi sve. Našu glazbu da staviš na normalan bubanj i bas gitaru, dobiješ rock bend. Nema tu previše filozofije. Ali ta elektronika daje specifičnu atmosferu, mijenja mu film, zato to i radimo i to smo htjeli. Kombinacija pruža više nego sâm rock i aranžmanski ti daje puno veći prostor.”
Ali opet je s druge strane dobro da su live instrumenti, tu su gitarski riffovi, žestoki i konkretni, to je osnova i daje cijeli pečat. Moderno, ali opet na bazi klasičnog rocka, ako mogu rako reći.
“Pa da. Slušajte što ljudi rade vani, autorski se mijenja također i ne radi se na isti način jer su mogućnosti veće i šire. Ljudi upotrebljavaju nove gadgete, ali to je i prirodno. Fora je vratiti se u 1965. godinu i napraviti taj sound nekome na jednoj ploči. Ali nije to cilj, nego da stvari u glazbi, kao i u svemu na svijetu, idu naprijed.”
Sviđa mi se i dvoglasno pjevanje, odlično si pašete i to je još jedna dobra stvar projekta.
“Cilj je bio da tu nitko ne bude frontmen, mi smo duo i napravili smo aranžmanski stvari za to, a imamo sreće da nam se glasovi poklapaju bojom. Nismo mi to tko zna koliko mozgali, nego sve prirodno dolazi, znamo se od srednje škole, radimo zajedno glazbu i ne moramo ni pričati, sjednemo i radimo mjuzu. Ide samo od sebe i puno je lakše nego s bendom. Onda je 6 ili 7 glava, svi imaju pravo glasa, svi znaju sve. Ne kažem da ne znaju, ali znaju drukčije, svatko vuče na svoje. A ovdje se nas dva znamo cijeli život i slični smo. Ovo što radimo je zaista ono što jesmo i što nam je prirodno.”
Tko je utjecao na ovaj zvuk? Na FB-u vidim da ste napisali Depeche Mode, Editorsi, sve su to bendovi koji su unijeli dašak modernog i novog u svoj zvuk, pa vjerujem da je to razlog što ste ih i naveli.
“Pa naravno da sve te bendove smo probavili, oni su na neki način i uzori te je u pitanju mjuza u kojoj uživamo. Ali nije to samo tih 5 bendova koje smo naveli, slušamo puno šire glazbu na tisuću strana. Moraš ljudima dati nekakvu iskricu za što se mogu uloviti. Spomenuti neke bendove znači ukazati na nekakav feeling i estetiku nekih ljudi koji su njima poznati. Nama je poznato i puno šire i drukčije, ali ovo što mi radimo vjerujem da se može strpati u te ladice, barem se nadam.”
Odnosno time se približava zvuk ljudima koji ne poznaju vas…
“Tako je, a onda je na ljudima i tebi kao slušatelju da odlučite je li tako ili ne. Onda se nadam da će nas netko uspoređivati s nekim pa nećemo morati pojašnjavati tko smo i što smo.”
S obzirom da si rekao kako je album skoro zgotovljen, hoće li se onda raditi na koncertima do albuma ili još morate nešto finalizirati?
“Materijal je snimljen, moramo ga ovo ljeto smiksati do kraja i neke aranžerske stvari odraditi, to su stvarno neke sitnice. Moramo vidjeti u kojem obliku ćemo sve objaviti, nadam se na ploči jer je to nekako najljepše. I ako radimo nešto neka bude fizički opipljivo, pa onda nema boljeg od toga. S mojeg strane ljepšeg, a Darko će vjerojatno reći i boljeg jer sam ja više za CD (smijeh).”
Vjerujem da ćete još raditi na tim live nastupima.
“Da, live nastupi se rade, dogovaramo sada i četiri datuma u Engleskoj, zatim imamo dogovoren Velvet festival na Krku, zatim na jesen planiramo dogovoriti Dalmaciju 4 ili 5 nastupa. Aktivni smo i nismo zahtjevni jer smo duo. Svima je dobro, a nama najbolje jer nam je pravi cilj svega ići svirati i zabavljati se.”
Ono što mi je najviše zanimljivo, opet nešto posebno i jedinstveno stiže iz Rijeke.
“Ako je tako, meni je to drago. Kao da tebi govorim kakav si, a nemaš taj dojam o sebi, niti ja imam o sebi. U Rijeci se u zadnje vrijeme događa svašta, a ništa. Imaš staru gardu bendova koji pale i žare otkada postoji mjuza, valjda. I onda se dogodio neki međuprostor pa se sada javlja nešto. Ne pričam o sebi, hoće li to biti Jonathan, Boris Štok, White On White ili mi, nebitno. Važno je da se nešto događa i da ljudi imaju entuzijazma i snage raditi mjuzu jer je rade 99% iz entuzijazma.”
Znamo da i u Rijeci fali koncerata, iako tu ima nekih mjesta, prije svega kultnih. Fali i prostora, ne samo koncerata.
“Fali ih, ali iz razloga. Generacije su odgajane na tribute bendovima i sadržajima upitne kvalitete. Neću reći dalje jer sam sve rekao. To su jeftini sadržaji koji zabavljaju masu i to je s vremenom rezultiralo da se srž i scena izgubila. Ne zato što nisu bili aktivni, mi svi radimo po studijima i garažama. Kad treba izaći van, onda je problem jer nema tko doći. Ljudi su odgajani tako kako su odgajani jer je to jeftino. Traže se jeftine stvari, a raditi ovakvu mjuzu i produkciju je u našem slučaju ok jer smo mi sposobni sami sve snimiti, producirati, no da moramo plaćati daljnji rad to bi bilo maltene nemoguće.”
Ide se na sigurno, dovesti cover bend, znaš na čemu si, znaš da će doći publika i bit ćeš na nuli.
“Dođu, popiju pivu, odu doma, a gazda koji je otvorio prekjučer prvi put kafić je zadovoljan. Nije da kukam, nego sam zaista sretan što se sve događa, možda je to sve pozitivno jer je ljudima koji rade dalo entuzijazam da se potrude još više i rade “na entu”.”
Spomenuo si odlazak u Englesku što je dobro da je krenulo rano i da se ovakav zvuk može promovirati vani gdje je pristupačniji.
“Nadam se da vani možeš nešto i naučiti, vidjeti, da ti se horizonti šire. Bio sam vani i gledao koncerte, naravno da je to šire i drukčije nego u Hrvatskoj. Iako možda po samom stvaranju i bendovima nije baš tako. Vani ljudi koji nisu popularni mogu od glazbe živjeti, uvjeti su postavljeni da možeš tako funkcionirati. Kod nas ako ne sviraš neke pireve i kakve gadarije, nećeš baš dobro živjeti od glazbe (smijeh).
Hvala ti na razgovoru, puno uspjeha želim pogotovo što je riječ o kvalitetnom projektu. Ipak kvaliteta kad tad ispliva na površinu.
“Ja se nadam da si u pravu i hvala na razgovoru, nadam se da ćemo imati još prilike pričati o puno situacija.”
Foto: Emanuela Tomino/Polak Media