30. siječnja 2017.
Boris Abramović (140 Članci)
Podijeli

Brijačnica festival (Boćarski dom, Zagreb) – dvodnevna doza nadbrijavanja

Drugo izdanje Brijačnica festivala održano je ove godine 27. i 28. siječnja u Boćarskom domu, i definitivno je promjena lokacije sa Velesajma sretnije i bolje rješenje.

Sam početak prvoga dana festivala obilježila je slabija posjećenost za što je zasigurno postojalo više razloga, od toga da se upravo u to vrijeme igrala za nas najvažnija utakmica na rukometnom prvenstvu, do toga da je istu večer bila i Noć muzeja, još dva glazbena festivala u Zagrebu, a jednostavno, postoje i ljudi koji nikada ne dolaze na početak koncerta.
Bez obzira na mali broj ljudi dva banda, Broken Ideas i Čao Portorož, koji su otvorili ovogodišnju Brijačnicu su dobro iskoristili priliku da predstave svoj rad koji je negdje u domeni gitarističkog indie izričaja i svakako zaslužuju priliku da ih čujemo na nekom samostalnom nastupu. Prvi veći broj ljudi pojavio se na nastupu Gatuza koji su vrlo žestoko, u novoj, proširenoj postavi sa basom i trubom razdrmali ljude i definitivno prošireni zvuče bolje i moćnije nego kao duo. Nakon njih, beogradski Straight Mickey and The Boyz, klasični trio koji svojom eksplozivnom i izdistorziranom svirkom, britkim, kratkim i odličnim tekstovima, predstavio je svoj prvi i za sada jedini album snimljen u Rijeci kod Mateja Zeca. Već smo ih vidjeli prošle godine u Tvornici na Reflektoru, svirali su i u Vintageu, Terraneu, TamTam-u i nekim manjim nastupima po Hrvatskoj, te bi lijepo bilo da ih vidimo na jednom većem samostalnom nastupu u Zagrebu, jer su svojim glasnim i žestokim nastupom oduševili sve, a bili su u nešto izmijenjenoj postavi u kojoj je umjesto basiste Boška Miljuškovića nastupio Ivan Skopulović (Crvi, Bitipatibi), te više nego dobro odradio svoj dio.

Iza Mikija nešto sasvim drugačije, klupske legende Le Cinema (Max, Piko, Baracuda) koji su svojim žestokim nastupom, u kojem su prošli kroz novovalnu pjesmaricu, domaću i stranu, od Ramonesa do ranog Filma, i s posvetama Vladi (Maršal) i Milanu (Krug), kao i njihovim vlastitim hitom hitom “Mogu ja” podsjetili na dane kada su redovito punili Kulušić, sami ili sa svojim atraktivnim gostima toga vremena. Na kraju, neupitne zvijezde prve večeri, Pips Chips & Videoclips, pun Boćarski dom i zborsko pjevanje. Otvorio je Ripper sam za klavirom sa “Pjevačem Beatlesa i Stonesa”, dok je ostatak banda sjedio po podu. Slijedi Narko, pa kombinacija starijeg i novijeg materijala, ali bez obzira bilo novo ili staro publika pjeva s bendom od početka do kraja. Vremena se mijenjaju, nekadašnji kralj Zapruđa i Utrina danas je neosporni kralj Zagreba, pa i puno šire, a i mrgud više nije toliki mrgud kao prije, već je mrgud koji se smije i koji leti po bini. “Gume na kotačima”i “Poštar lakog sna” za prvi od dva bisa raspametili su publiku. Odličan nastup za kraj više nego dobrog prvoga dana festivala.

Drugi dan je od početka startao sa puno više ljudi nego dan prije. Možda je borba za broncu u rukometu ljudima bila manje zanimljiva od borbe za ulazak u finale prethodnog dana, ali ipak je vjerojatnije da je u pitanju line up. Početak je pripao Discoherniji, funky-punky disco noise bandu koji je sa svojim tekstualno šaljivim i aranžerski originalnim pristupom zainteresirao publiku, a sličnosti s Disciplinom Kičme možda i postoje, ponajprije zbog toga što i jedni i drugi u svom repertoaru imaju i tu obradu Čudne šume Yu grupe, ali Discohernija ima svoj zvuk i svoj put. Nakon njih simpatični Oružjem protiv otmičara, sa novom pjevačicom Vericom, koji su se probili još sredinom devedesetih albumom “BarbieCue” na kojem je bila i njihova najveće uspješnica “Mladiću moj”, obrada Zaninog hita iz osamdesetih, koji je i ovdje najbolje prošao, a njihov melodični punk rock prepun potencijalnih hitova dobro je zagrijao publiku.

Na Mašinku koji su slijedili pojavio se već respektabilan broj ljudi, a popunjenost prvih redova i nije toliko čudna ako se zna da Mašinko na svim svojim nastupima, doslovno gdje god svirali imaju malu vojsku svojih vjernih fanova koji su dobili uobičajeno odličnu dozu melodične punkerijane. Zvuče žestoko, moćno, sa tri pršteće gitare i doslovno mislim da u svome fahu imaju više nego svijetlu budućnost. Obojeni program, novovalne legende koje još od 80-ih svojom beskompromisnim pristupom krče put do svoje, ne toliko brojem velike, ali odabrane publike, svojim su post punkom na tragu legendarnih The Fall držali publiku znatiželjnom i zainteresiranom, dok je Branislav Babić Kebra, osnivač i lider Obojenog programa, samozatajni propovjednik tjeskobe, većinom svoje stihove pjevao iz stražnjeg dijela bine, a moćna tutnjava banda sastavljena od uobičajena dva basa i dodane električne gitare je stvarala odličan pozadinski groove za njegovu poeziju. Prošetali su kroz presjek karijere ne zaboravivši ni neke od svojih klasika i dobili veliki i više nego zasluženi aplauz.

Riječki Jonathan koji je izašao iza njih su nam, po ko zna koji put do sad dokazali da su možda band koji bi od svih naših bandova vjerojatno imao najviše šanse uspjeti vani, ne samo zbog tekstova na engleskom, ne samo zbog modernog outfita, nego prvenstveno zbog toga što bi sa ovakvim nastupom kakav su nam priuštili u subotu, mogli poharati bilo koju dvoranu u Engleskoj i stati barem rame uz rame Interpolima, Kasabianima, Franz Ferdinandima ili nekim sličnim, da se nitko ne uvrijedi. Ipak, težak je put do tamo, ali nikad ne reci nikad. Iako i dalje kod publike najviše pali nastupna “Maggie” te većina starijeg repertoara i novije pjesme su odlično prošle, a nestrpljivo očekujemo i izlazak novoga EP-a.

A na kraju spektakl. Kada su najavljeni Kojoti kao headlineri drugog dana Brijačnice, nitko sa sigurnošću nije mogao znati što nas čeka, ali ono sto smo od njih dobili nadmašilo je sva, pa i najoptimističnija očekivanja. Kao da zadnji koncert nisu odsvirali prije skoro 17 godina, nego večer prije, kao da nikada i nisu prestali zajedno nastupati, Kojoti su blago rečeno razvalili. Već sam početak a “I Wanna Be Your Dog” Stoogiesa dao je naslutiti da ćemo nazočiti nečemu posebnom. Band nevjerojatno uigran, Davor Viduka sa svojom gitarom komandira obranom, odnosno napadom, a Alen pjeva i pušta publiku da pjeva. Veliki transparenti u publici govore koliko su Kojoti nedostajali sceni i da nisu zaboravljeni. Provozali su nas kroz svoje najbolje trenutke, sve odredom već klasike, “Halucinaciju”, “Razuzdan i lud”, “Trese, lupa, udara”, “Pola metra iznad zemlje”, “Zajaši zmaj”a i ostale. I stvarno, Kojoti su zajahali zmaja i otišli do kraja. Tri riječi su više nego dovoljne da opišu njihov nastup…Dragocjeno, Raskošno i Blistavo ! Nastup koji će se još dugo pamtiti i briljantan završetak festivala.

Na kraju moramo spomenuti da se osim dobrog line upa organizator pobrinuo i za neke lijepe dodatne sadržaje (glazbeni kviz, fotografiranje s bendovima, Harleyi…), što je svakako za pohvalu. Sve u svemu, drugo izdanje Brijačnica festivala je više nego opravdalo svoje postojanje, doslovno se radilo o dvodnevnoj dozi nabrijavanja, veselimo se trećem izdanju, nadamo se na istom mjestu otprilike u isto vrijeme iduće godine i želimo ovom jedinom za sada zimskom rock festivalu dugu i sretnu budućnost.

Foto: Adrian Žgaljić