14. veljače 2017.
Nikola Knežević (2062 Članci)
Podijeli

Neno Belan za MB: “Posla ima, mira nema. 4 godine bez albuma, a sada u 4 mjeseca 4 izdanja”

Neno Belan je jedan od najcjenjenijih glazbenika u Hrvatskoj i kada to spojite s Fiumensima, zanimljivim triom u kojemu su Olja Dešić, Vedran Križan i Leo Rumora, onda shvatite kako nema bolje kombinacije.

Nenu smo uspjeli uhvatiti netom prije koncerta u Slavonskom Brodu i porazgovarali smo o ljubavnim pjesmama, Đavolima, ZAMP-u i autorskim pravima, mjuziklima i koncertima.

Nenu Belana i Fiumense uvijek svrstavaju među one koji rade neke od najljepših ljubavnih pjesama u Hrvatskoj i zaista vežemo i Valentinovo uz Belana, Fiumense ili nekada Đavole.

Uvijek kažem novinarima, kada me pitaju kakav repertoar imam, da imam 199 ljubavnih pjesama i „Ka’ Vannu“ (smijeh). Da, nas doživljavaju kroz ljubavnu tematiku i Valentinovo je karakterističan dan za to. Imali smo tradiciju sviranja koncerata u Zagrebu na Valentinovo, ali sada svi hoće  svirati na taj dan, pa je nastala gužva i onda smo se malo maknuli od tog datuma.

Zanimljiva je i uspješna godina iza vas, prvo suradnja s Majom Posavec s kojom ste osvojili Hrvatsku, a onda pjesma „Sanjaj“ koja se i dana vrti na radijskim postajama.

Što se tiče pjesme „Sanjaj“, ona je iz mjuzikla. Već sam radio za tri mjuzikla glazbu, doduše to su mjuzikli za djecu i odrasle, family show kako mi popularno zovemo. Buratino, Matilda i Čarobnjak iz Oza“, a „Sanjaj“ je izvučen kao singl upravo sa zadnjeg mjuzikla kojeg smo predstavili u lipnju prošle godine na Međunarodnom dječjem festivalu. Pjesma govori o rastanku prijatelja, pa sam htio snimiti i spot i pridružili su mi se glumci s originalnim kostimima iz predstave, tako da sve to izgleda simpatično. Što se tiče Maje Posavec, imao sam u karijeri nekoliko lijepih suradnji, svakako jedna od njih je i s Majom koja mi je bila gošća prije nekoliko godina na koncertu u Zagrebu. Skužio sam kako nam se glasovi lijepo slažu i upotpunjuju boje, došla je ideja da napravim duet, napravio sam ga, promotivno predstavili na festivalu u Šibeniku i pjesma je poharačila medijski prostor. Mislim da smo bili 16 tjedana prvi na nacionalnoj top ljestvici tako da je ona premašila i moja očekivanja.

Je li za jednog glazbenika raditi glazbu za mjuzikle svojevrsni izazov? Koliko se to razlikuje od stvaranja „običnih“ pjesama?

Vjerojatno ovisi o karakteru pojedinog glazbenika. Meni je svakako bio izazov i prvi puta sam se okušao u tome 2010. godine kada me nazvala redateljica Nina Kleflin te predložila da radim glazbu za prvi mjuzikl „Buratino“. Bio sam zbunjen, nisam bio siguran hoću li znati to odraditi, ali su oni rekli „ma ne, sigurni smo da ćeš ti to dobro napraviti i mi ćemo ti pomoći“. Jer pisanje glazbe za scenu ima neke svoje zakonitosti, oni su bili iskusni u tome, pomogli su mi sa savjetima i naravno da je to dobro ispalo. U drugom i trećem mjuziklu je već bilo lakše, tu sam se već verzirao kao netko tko zna taj posao i sada ide bez ikakvih problema. Drugačije je pisati scensku glazbu nego u standarnoj karijeri, ali opet sam to ja i to je moj glazbeni izričaj, nekakva pop glazba. Uspio sam izvući i par singlova iz svih tih mjuzikla koji su postali uspješni i u standardnoj karijeri, kao što su „Oceani ljubavi“ iz prvog i „Sanjaj“ iz trećeg mjuzikla.

Preuzeli ste funkciju direktora Zagrebačkog festivala koji se konačno vratio pod svjetla reflektora, a u pitanju je najstariji hrvatski festival i u ovom dijelu Europe. Kako ste zadovoljni s tijekom festivala?

Pa čak ne u ovom dijelu Europe, nego uopće u Europi. Za one koji ne znaju to je drugi najstariji festival u Europi, 1951. je nastao Sanremo, a Zagreb fest 1953. kada je pobijedio Ivo Robić s pjesmom „Ta tvoja ruka mala“ koju je napisao, nažalost sada već pokojni, maestro Kuštarić. Ima jedna anegdota kako on uopće nije znao par mjeseci da je pobijedio jer je bio u rovu. U Istri je bila A i B zona kada se rješavalo pitanje Trsta, pa je bio u vojsci gdje nije bilo mobitela i interneta, hvala Bogu, tako da nije znao da je pobijedio sve dok se nije nakon par mjeseci  vratio kući. Festival je u proteklom desetljeću dosta potonuo, nije imao nekakvo značenje i mi smo pri HDS-u čiji sam član, odlučili pokušati vratiti sve u život, ne vratiti stari sjaj jer nisu glazbene prilike kao 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Nekakvo je novo vrijeme ,publika drugačije percipira i konzumira muziku što je krenulo s velikim razvojem interneta, dolaskom YouTubea i slično. Tako da je festival izgubio na važnosti u odnosu na prije 50 godina kada je to bio jedini način za predstaviti novu glazbu. To smo shvatili i pokušali smo se prilagoditi novom trenutku te odlučili prebaciti u moderniju salu i „izbaciti“ iz Lisinskog koji je već svima bio dosadio te prebaciti u formu tradicijskog showa po uzoru na moderni Sanremo. Naravno, Sanremo ima 700 puta veći budžet od nas, ali koliko se to da napraviti u našim uvjetima.

Što se tiče njegovog smisla, mi smo kao HDS fokus okrenuli na samu skladbu i autorski rad. Nije nam cilj tko će pjevati i dovesti neke velike pjevače, nego da prezentiramo dobre i kvalitetne skladbe, a sada hoće li to biti Oliver Dragojević ili netko drugi, to nam nije važno. Prije svega je to festival autora i krenuli smo s tom mišlju, dobro nam ide, već sam 4. sezonu u umjetničkom kolegiju, a sada sam i umjetnički direktor. To se vidi po broju pristiglih skladbi na natječaj, prve godine smo imali 60, pa 120 i 260, a ove godine čak 270 prijava od kojih smo 22 skladbe mogli predstaviti ljudima. Ali to pokazuje kako su ljudi prepoznali potencijal festivala i šalju nam pjesme.

I vi kao skladatelj i HDS, HDU i ZAMP borite se za prava glazbenika te za ono da i glazbenicima pripada jedan veliki dio zarade, tu su i porezi i drugi problemi. Gdje ste sada na tom području, koliko se uspješno borite protiv većih nameta jer znamo da je u Hrvatskoj teško živjeti od glazbe?

Od glazbe se definitivno može živjeti, ovisi koliko si uspješan u svom poslu, kao i u drugim poslovima. Uglavnom, ja sam član našeg sindikata Hrvatske glazbene unije, ali i ZAMP ima moju punomoć i štiti moj autorski rad. ZAMP dosta dobro radi, svi zakoni su usuglašeni s EU zakonima, ZAMP je član međunarodne krovne organizacije za zaštitu autorskog rada. Autorski rad je pjesma, dakle intelektualno vlasništvo i ljudima se treba pojasniti da oni koji koriste nečiji autorski rad oni taj radi iznajmljuju za što ima naknada. Može se raspravljati o visini naknade, je li to previše ili premalo, ali da to treba postojati i da postoji i da se ovdje provodi kao u svim razvijenim državama svijeta, to je činjenica i s time smo dosta zadovoljni. A što se tiče Vladine politike i poreza, napravili su nam udar, povećali porez za 11% i mi se naravno ne slažemo s tim, ali pokušavamo parlamentarnim metodama izboriti svoje pravo kao i svi drugi ljudi RH.

Ove godine je iz arhive izvučen fenomenalan snimak starog koncerta Đavola, ima toga sigurno još po ormarima?

To nije bilo u mojem ormaru, otkrili smo to preko naših poznanstava i veza na RTV-u Novi Sad, oni su imali te snimke iz 1988. ili 1989. godine. To me jako razveselilo jer Đavoli nikada nisu izdali live album u onom aktivnom periodu, imali smo tri studijska albuma i jednu kompilaciju. Kada smo otkrili te snimke potegao sam sve moguće veze da nam to ustupe i da možemo objaviti. Kada su nam omogućili sve to bio sam presretan i u suradnji s Croatiom Records koja je nasljednik prava svih pjesama Đavola koji su izdavali tada za Jugoton. Onda smo se s njima dogovorili da izdaju taj album, oni su isto bili oduševljeni tom idejom i eto sada imamo posthumni album grupe Đavoli. Ali super je to, dokument jednog vremena za one ljude koji žele čuti kako je to nekada zvučalo i koja je to bila atmosfera. Zaboravio sam napomenuti da četiri godine nisam izdao jedan CD, a sada sam u 4 mjeseca izdao 4 CD-a (smijeh). Izdao sam live album Đavola, Croatia Records je izdala kompilaciju starih pjesama Đavola s originalnim snimcima, izdao sam novi svoj album „Sanjaj“ i soundtrack iz mjuzikla Matilda.

Koncertna sezona je krenula ozbiljno, imate već dosta nastupa, uskoro slijedi i Dom sportova i još jedan veliki koncert. Kakva će biti 2017. godina?

Nadam se da će biti makar kao 2016. koja je bila odlična za mene. Imamo taj veliki središnji koncert u Domu sportova kao i svake godine, a ovoga puta moj vjerni bend Fiumensi i ja slavimo 20 godina postojanja i zajedništva. To je ista ekipa, ista četvorka koja se prvi put popela na pozornicu 1997. godine popet će se i sada 25. veljače. Osmislili smo jedan konceptualni koncert koji će trajati dugo, bit će sigurno 3 i pol sata muziciranja u tri dijela, ali neću sve otkrivati, neka ljudima to bude iznenađenje. Naravno bit će gostiju pjevača i muzičara, naših kolega i prijatelja, tako da će to biti prava glazbena fešta za pamćenje, nadam se. Dalje nastavljamo, puno sviramo na godišnjem nivou, imamo 70-80 koncerata godišnje, pa ćemo tako i ove godine, idemo dalje s kazalištem jer nam je „Matilda“ ušla u HNK Zagreb u redovan program, tako da će biti do ljeta desetak predstava. Mi kao bend sviramo uživo na tim mjuziklima. Što se tiče Zagreb festa, o njemu ćemo početi razmišljati kada prođe ljeto, a vjerojatno će se još nešto dogoditi, izbacit ću neki novi singl za ljeto itd. Uglavnom, posla ima, mira nema.

S Nenom pričali Nikola Knežević i Tomislav Goll

Foto: Nikola Knežević