Znamo kako je nastao Headoneast, raspadom uspješnog projekta Yammat, koji je nažalost kratko potrajao.
Osim Headoneasta, iz Yammata su još proizašli Detour koji niže komercijalne uspjehe te Florijan, za koje sam se najviše ponadao da će potrajati, ali dogodilo se suprotno.
Headoneast, iza kojeg stoje Rebeka i Aleksandar Ljiljak, objavili su prvi studijski album u 12 godina, odnosno drugi ukupno. Album su najavom usporedili s filmskim projektom “Boyhood”, odnosno “Odrastanje” jer je tako nekako nastajao i ovaj studijski album. 9 pjesama na albumu je poredano onako kako su nastajale, a baš tako i zvuči cijeli projekt, svojevrsno odrastanje, od najmanje zanimljive “Ide ljubav” do nečega puno ozbiljnijeg.
Ovo je glazba koja nikako nije dosadna iako se radi o opuštajućim melodijama i glasovima supružnika Ljiljak. Mislim da je izabrano pravo vrijeme objavljivanja albuma, kada se priroda budi i kada ovakva glazba najbolje paše. I ovaj album je jedan cijeli proces glazbenog buđenja ili kako smo već rekli, odrastanja. Iako se možda mislilo da će sva tri projekta proizašla iz Yammata zvučati slično, to se nije dogodilo, svatko je za sebe poseban baš kao i Headoneast. Jedinstvenost je često vrlina što je ovaj bend i dokazao i nadam se da nećemo morati čekati novih 12 godina na novi studijski uradak.
Kao što sam rekao, sve do kraja preslušavanja albuma pjesme su bile sve konkretnije i glazbeno ozbiljnije, no i različite. Od nekakvog razigranog popa, do electro/acoustic popa, svaka pjesma je za sebe posebna i drugačija, a opet vrlo dobro spojene u jednu cjelinu pod nazivom “Tu”. Kao da su htjeli poručiti kako su i dalje tu i kako ih ne treba samo tako otpisati ili zaboraviti.
Album završava pjesmom “Voljena”, po meni najboljom pjesmom ovog vrlo kratkog albuma, ali dovoljno dugog da shvatimo kako je Headoneast ozbiljan projekt i prepoznatljiv među publikom.
Još ću jednom napomenuti i u ovoj recenziji kako mi je zaista žao što je hrvatska glazba došla do toga da su studijski albumi, na kojima bi trebali slušati novu glazbu, realno samo best of izdanja. Mijenja se industrija, mijenjaju se vremena, mijenja se i način preslušavanja glazbe u lošem smislu. Nestala su vremena, pričaju mi stari, kada su se društva okupljala oko gramofona i preslušavala novu ploču, iznova i iznova, sve dok se nije toliko izlizala da više nije bila slušljiva. Nažalost, zbog tih i mnogih drugih razloga je i kvaliteta glazbe pala no drago mi je što postoje ovakvi bendovi koji će biti iznad prosjeka i donekle davati određenu svježinu hrvatskoj glazbenoj sceni.