Mack Phillips (Sam Worthington), čovjek shrvan nestankom i ubojstvom voljene kćeri, dobiva pismo kojim ga Bog poziva na sastanak u kolibu gdje se nesretni događaj i zbio.
Suočenje s vlastitim demonima, pitanja krivnje, kazne; patnje i sreće; vjere- njenog gubitka i ponovnog pronalaska i motiva da se u životu krene (i ide dalje). Vidjeti život očima Stvoritelja, razgovarati sa Sinom i Duhom svetim. Što je Sveti Duh? Što kaže Biblija? Kako se hoda (trči) po vodi? Kako prihvatiti gubitak najdražih? Ali, čekaj…pa jesmo li na satu vjeronauka, na kirvaju ili u kinu? To je pravo pitanje. Trebali bi, valjda, govoriti o filmskim postupcima- scenariju, režiji, slici, zvuku, glumi, glazbi.
Problem je nastao već u početku (2007. godine) kad je je “Koliba” Williama P. Younga (gotovo samizdat) objavljen. Ne ulazeći u prostodušne i duhovne i ljudske razloge ovoga Kanađanina zašto je napisao ovu priču (i oko nje se lome koplja – neki kažu da je dobra, neki da je plitka i patetična), idemo vidjeti kako to funkcionira na velikom platnu. Dojam je da gledamo neki slabašan TV film nabildan snimkama iz zraka, Octavijom Spencer (nominacija i Oscar) i, naravno, prebolnom temom gubitka djeteta. Mogu shvatiti da je ljudima lakše prihvatiti neprihvatljivo kroz prizmu ovakvih banalizacija i pojednostavljenja, ali mišljenja sam da su ponori i dubine mračniji, a vjera (per definitionen) uzvišenija od ovakvih ekranizacija.
Kako film odmiče sve mi djeluje površnije i, čak bih dodao, još smješnije. To sigurno nije bila namjera autora (pisca, scenarista i redatelja). No, dakle, nisu uspjeli.
Lijepo bi bilo da je lako živjeti i umrijeti. Lijepo bi bilo da je lako snimiti dobar film, ali nije. Kaže se da Bog pomaže. U ovom slučaju (a bile su čak dvije inkarnacije – jedna u liku žene, a druga u liku muškarca kojeg glumi Graham Greene, poznat po filmovima “The Green Mile” i “Dances With Wolves”) to nije bio slučaj. Film je režirao Stuart Hazeldine.
Foto: Screenshot