Kako ostati isti (svoj), a mijenjati se (na bolje)? Kako ostati svjež, inovativan? Kako ne živjeti na lovorikama kojima si ovjenčan prije trideset i kusur godina? Kako ne živjeti na staroj slavi? Kako ići ukorak s vremenom?
Kako korespondirati s novim trendovima u glazbi (produkcijskim i idejnim), a ne postati pomodan? Kako sadržaj donijeti upakiran u pravoj formi? Kako osvojiti (i zadržati) kritiku i publiku? Nikako? Teško? Rijetki su uspjeli. Odgovor na niz pitanja s početka teksta jest – Paul Weller. Glazbenik koji još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća s nesmanjenim žarom progovara o ljubavi, politici i drugim stvarima vezanima uz njegovo Ujedinjeno Kraljevstvo, ali čini to univerzalnim jezikom koji razumiju i ljudi (glazbeni konzumenti) koji dolaze iz sasvim drugih (različitih) sredina. Oni koji su dugo vremena s distance (i kroz Wellerovu) glazbu upoznavali svu ljepotu i ružnoću svijeta o kojem je umjetnik pjevao. Lice i naličje kapitalizma. Lice i naličje ljubavi. I mijene koje se događaju na globalnoj ekonomskoj i društvenoj razini, ali i u srcu pjesnikovu.
Slušate li Wellerovu glazbu imate dojam da je u studiju nekoliko tjedana (ili koji mjesec) sjedio mladić između dvadeset pet i trideset godina (mladost plus iskustvo), a ne stariji gospodin od šezdeset. Gledate li ga (a to svakako preporučujem) vidjet ćete (i čuti) energetsku bombu koja će vas raznijeti od prvog trena, od prvog takta, od prvog akorda koji će ispaliti iz svoje gitare. Visoka razina koju održava i u zadnjoj fazi svoje karijere, otprilike od (meni omiljenog albuma iz 2005. ) “As Is Now”, pa preko “Sonik Kicks” i “Saturn’s Pattern” je upravo nevjerojatna. Teški riffovi, komprimirane rock minijature i odlične laganice (favorit s novog uratka mi je “Long, Long Road”) opet postavlja pitanje ili vodi do paradoksa da (ponekad) “mlađu” glazbu stvaraju stari mačci, a ne mladi lavovi (koji uglavnom tlape o smrti i nestanku).
Slušajte (i pronađite) svoje favorite među deset pjesama s ovog novog bisera britgenijalnosti – “New York” (klasični Weller), “Sattelite Kid” (heavy blues), već spomenute “Long, Long Road” ili prekrasne code “Impossible Idea”. Za one kojima ni to nije dovoljno ostaje deluxe izdanje s instrumentalnim i remixiranim verzijama pjesama kojima će se dobar osjećaj još malo pojačati i produžiti. I pogledajte, ako možete, Majstora uživo. Kad smo već kod velikih britanskih autora čovjek se pita kad će Elvis Costello objaviti nešto novo i na kvalitativnoj razini njegova kolege Paula?
Foto: YouTube Screenshot