RECENZIJA: Fleet Foxes – “Crack Up”, čekanje se ipak isplatilo
17. lipnja 2017.
Boris Abramović (153 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Fleet Foxes – “Crack Up”, čekanje se ipak isplatilo

Šest punih godina je prošlo od izdavanja njihovog drugog “Helplessness Blues“ albuma iz 2011. godine i svih tih godina smo na kapaljku dobivali vijesti da će bend preživjeti ili da neće preživjeti, da bi sredinom prošle godine krenula konkretna najava o snimanju novoga albuma što je izazvalo veliki pozor kod obožavatelja kako u svijetu tako i kod nas.

Fleet Foxes ovdje imaju, već možemo reći, kultni status među rijetkom ali izabranom publikom koja još pamti fantastičan nastup u zagrebačkoj Tvornici kulture 2011. godine.

Ovaj indie folk rock, americana bend iz Seattlea svoju primarnu popularnost duguje svome prvijencu istoimenog naziva iz 2008. godine. S njim su uspjeli doći do širokog kruga publike, pa i top lista, a i promoviranjem albuma po cijelom svijetu dokazali su da nije slučajno to što su se oko vrijednosti albuma složili svi, i publika, i kompletna kritika, bez izuzetaka. Odlične ocjene prvijenca pokušali su opravdati i s po mnogima najtežim, drugim albumom, u karijeri bilo kojeg benda, te su relativno i u tome uspjeli, iako nije bilo više toliko vrhova top lista kao nakon prvijenca.

Nakon “Helplessness Bluesa“ bend napušta bubnjar Josh Tillman, aka Father John Misty, kojega smo vidjeli s bendom u Zagrebu i koji nastavlja sa svojom vrlo uspješnom samostalnom karijerom. Ove godine izdao je izvrstan album “Pure Comedy” o kojemu isto možete pročitati nešto na našem portalu.

Robin Pecknold i Skyler Skjelset nastavljaju dalje i dolazimo do recentnog “Crack Up-a“. Sama najava za album bio je singl “Third of May/Odaigahara“ objavljen u ožujku ove godine, i već po njemu se dalo zaključiti da ćemo dobiti nešto malo drugačije nego što smo navikli od Fleet Foxesa. Skoro devetminutna balada nešto je što se ne bi tek tako uklopilo možda u prva dva albuma, ali ipak sadrži sve dobre atribute benda i njihov više nego prepoznatljiv izričaj. Robin Pecknold ističe da je tijekom pauze putovao i skupljao razne vrste inspiracija za novi album, između ostalog ističe utjecaj marokanske Gnawa muzike, zatim vodenog bubnjanja žena na Vanuatu otočju u južnom Pacifiku, a album duguje utjecaj i romanu “Veliki Gatsby” F. Scott Fitzgeralda. (!)

Na prvo slušanje dobiva se dojam da pred sobom imamo vrlo težak i zahtjevan album, ali ukoliko ovome novom albumu posvetimo pažnju koju zaslužuje, vrlo brzo ćemo uvidjeti da su se trud i pažnja isplatili i svakim novim slušanjem ćemo u albumu sve više i više uživati. Tu nećemo dobiti nešto poput “White Winter Hymnal“ ili “Grown Ocean“ s prva dva albuma, ali dobili smo pregršt prelijepih pasaža na koje smo od njih navikli.

Fleet Foxes na ovome albumu nisu relativno “veseli“ folk bend nego su više “relativno“ eksperimentalni što naravno nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, štoviše, svaka evolucija je dobrodošla.

Najbolji primjer za opis albuma je uvodna “I Am All That I Need/Arroyo Seco/Thumbprint Scar“, trodijelna pjesma koja nas svojim uvodnim dijelom dovodi u nedoumicu – o čemu se tu sada radi kod Fleet Foxesa, drugim dijelom kojim stvari polako dolaze na svoje mjesto i trećim dijelom koji je rame uz rame najblistavijim trenucima benda.

Kao što sam rekao, albumu treba dati priliku i posvetiti mu punu pažnju i na kraju ćete, ako ih volite, u ovih nešto manje od sat vremena uistinu uživati.

Foto: Shawn Brackbill