RECENZIJA: Foo Fighters: “Concrete and Gold” – nije beton, ali nije ni zlato
30. rujna 2017.
Boris Abramović (146 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Foo Fighters: “Concrete and Gold” – nije beton, ali nije ni zlato

Foo Fighters je po nekima ponajbolji američki rock bend zadnjih dvadesetak godina, ili možda kako neki kažu ponajbolji američki okay rock bend, najviše zbog opće percepcije, a i stvarno je Dave Grohl okay momak, dobrica koji je uglavnom odolio onim najgorim pošastima koje rock muzika nosi sa sobom, mamu za rođendan vodi u Toskanu, a usput svira i žestoku glazbu.

Momak koji je živio i preživio Nirvanu na bubnjevima još odavno je izabrao svoj novi put i nastavio se probijati s gitarom i mikrofonom, umjesto sjedeći za bubnjevima. I evo, danas nam se predstavlja već devetim albumom s bendom koji žari i pali svjetskim stadionima, dvoranama, klubovima i uglavnom svagdje gdje se pojave. Tri godine je prošlo od zadnjeg albuma “Sonic Highways” koji je realno bio puno bolja dokumentarna televizijska serija koja je fantastično prikazala i dočarala atmosferu turneje po nekim od najvećih ili bolje rečeno najlegendarnijih američkih glazbenih studija nego što je bio sam album.

Najave za album počele su još početkom ljeta najavnim singlovima “Run“ i “The Sky is a Neighborhood“, pa onda i izborom možda pomalo neočekivanog producenta Grega Kurstina koji dolazi iz pop miljea, a dosad mu je najznačajnija suradnja s Adele. Sâm bend opisuje zvuk albuma kao svojevrsnu mješavinu hard rocka i pop senzibiliteta, a išlo se čak tako daleko da je opis išao prema tomu da je “Concrete and Gold“ Motorhead verzija Sgt. Peppera ili Slayer koji radi Pet Sounds. Naravno fanovi Beatlesa i Beach Boysa mogu mirno spavati i uopće se ne trebaju brinuti, ali ne trebaju biti uvrijeđeni (Dave je stvarno okay tip), a ne bi trebali biti uznemireni ni spomenuti metalci.

Jednostavno u današnje vrijeme proizvod ne prodaje samo njegova kvaliteta nego i hype i priča koja se stvori oko njega. Sigurno nije svemu tome odmogla i najava o nekim velikim svjetskim imenima koji će gostovati na albumu, ali na upit koji, mudro se šutilo.

 

“I don’t  wanna be king, I just wanna sing a love song…“, pjeva Grohl uz akustičnu gitaru u uvodnoj pjesmi “T-shirt“, koja u drugom dijelu dobija svoj glasni kick, i sve se čini uobičajeno i kako treba, kao što smo i očekivali od žestokog okay dečka. Sâm album bi mogli podijeliti na dva dijela, prvi nešto žešći, ali na kojemu možemo čuti dosta toga što smo već negdje čuli, od Gunsa, Zeppelina pa i Queena, što samo po sebi ne mora značiti nešto loše, ali nedostaje ipak iznenađenje, a drugi dio albuma je za nijansu smireniji i možda ipak ne toliko tipičan za Foo Fighterse. Ne znam ima li to baš veze s nazivom, možda prvi dio nije baš beton, a niti drugi nije zlato, ali ako se baš moram odlučiti svakako bi se odlučio za drugi dio albuma.

Sigurno je da su se Beatlesima najviše približili tako da su pozvali Sir Paul McCartneya koji im se pridružio na bubnjevima (?!?) na odličnoj “Sunday Rain“ koja baca na Lennonove solo uratke, dok “Happy Ever After (Zero Hour)“ ima pomalo Maccin rukopis. Osim ovoga giganta gostovali su taj čuveni Justin Timberlake kao back vokal u “Make It Right“, a vrijedi svakako spomenuti i Alison Mosshart iz The Kills u odličnoj “La Dee Da“ i “The Sky is a Neighborhood“. Album zatvara naslovna “Concrete and Gold“, jedna malo crnja balada s Floydovskim refrenom, i tu priča završava.

Najbolji dani i albumi Foo Fightersa odavno su za nama što ne znači da se neće vratiti, a niti znači da je pred nama nešto loše. “Concrete and Gold“ je okay album jednog stvarno okay momka, ali navikli su nas oni i na nešto više tako da se nadamo da ćemo to opet jednom i dobiti. Do tada ne sumnjamo da će oni i dalje puniti stadione, dvorane, klubove i ostala mjesta gdjegod budu nastupali. A nadamo se da će ih jednom put navesti i u naše krajeve.

Ocjena
3.7 out of 5

3.7

Dobro
3.7 out of 5