RECENZIJA: David Gilmour – “Live at Pompeii” – veličanstveni jam session jednog od najboljih
Oduvijek sam (gle mene, kao da 40 godina slušam Pink Floyde) bio više David Gilmour nego Roger Waters čovjek. I to odmah na početku spominjem iako će ovo biti doista jedna objektivna recenzija.
Puno puta smo se uvjerili kako je David Gilmour jedan od najvećih gitarista, ali i općenito jedan od najboljih glazbenika koji je kročio na svjetske glazbene pozornice. Ali da će u 71. godini zvučati kao da je u cvijetu mladosti, glazbene i životne, apsolutno sam i to očekivao jer ovaj čovjek je rijedak primjerak glazbenika koji je glazbu doveo do savršenstva, do onog najboljeg oblika jer sve iznad toga ne bi valjalo. S time se mogu pohvaliti, od stare garde naravno, Bruce Springsteen, U2, Paul Weller, Van Morrison i slični.
Činjenica kako se David Gilmour vratio na Pompeje nakon 45 godina i koncerta Pink Floyda, daje jednu posebnu notu cijelom izdanju. Upravo je tako govorio i Gilmour kada je prvi put nakon nekoliko desetljeća ušao u taj prekrasni amfiteatar, kao da se ponovno sreo s glazbenim duhom jednog od najvećih bendova svih vremena. Postoji i ono neko istraživanje koje je reklo da je većina ispitanika na pitanje – “tko je najbolji bend svih vremena”, odgovorilo – Pink Floyd. Teško je vjerovati istraživanjima, ali doista uz The Beatles i The Rolling Stones, uvijek bi rekao da savršenu trojku mogu zaokružiti jedino Pink Floydi. Ali sve je relativno, teško je posložiti najbolje, teško je odrediti tko je ispred svih jer je svatko u svom vremenu i na svoj jedinstven način bio najbolji. No, neću o tome, vraćam se izdanju “Live at Pompeii”.
Gilmour je uz glazbu Pink Floyda na koncertu savršeno iskombinirao najbolje od solo albuma “On An Island” i “Rattle That Lock”. Nevjerojatno je koliko se sve te pjesme stapaju u jednu cjelinu. Da nikada niste slušali Pinkovce i solo Gilmoura, rekli biste da je to glazba jednog benda. Upravo iz tog razloga govorim kako sam više David Gilmour čovjek. David Gilmour = Pink Floyd.
Prije preslušavanja pjesama s ovog koncerta prije svega bih preporučio da to uradite gledajući video izdanje koncerta jer ovakav spoj lighta, lasera i zvuka se rijetko viđa. Koncert je otvorio dvama pjesmama zadnjeg studijskog albuma “Rattle That Lock”, naslovnom i “Faces of Stone”, da bi se potom vratio u 1994. godinu i genijalan album “The Division Bell” s What Do You Want From Me” gdje kreće polako veličanstveni jam session i gdje se posebno ističe njegov jedinstveni zvuk gitare. Potom izvodi laganu “The Blue” s “On An Island”, a nakon toga i “The Great Gig In The Sky” koju nije izvodio godinama pa tako i na toj turneji. Poznavatelji Pink Floyd opusa znaju kako je riječ o vokalno iznimno zahtjevnoj pjesmi gdje lead vokale preuzimaju back vokali, a posebnost na ovom koncertu je što se pjesmi pridružio i muški back vokal, Bryan Chambers koji je u kombinaciji s Lucitom Jules i Louise Clare Marshall (koja je samo bila na Pompejima) zvučao perfektno. Za naježiti se!
Ponovno se Gilmour na kratko posvećuje albumu “Rattle That Lock” i prekrasnoj pjesmi “A Boat Lies Waiting”, a zatim izvodi dva velika hita Pink Floyda, “Wish You Were Here” i “Money”. Majko mila, te sax i gitarske solaže, taj prijelaz na bubnjevima sa saksofona na lead gitaru, to ubrzavanje ritma – božanstveno i psihodelično. Slijedi kratki “odmor” od svog matičnog benda uz “In Any Tongue”, a zatim nova redaljka neponovljivih melodija, “High Hopes”, “One Of These Days”, “Shine On You Crazy Diamond (Part 1-5), “Fat Old Sun”, koju je za Pink Floyde i napisao i skladao Gilmour na “Atom Hearth Mother” (1980.), baš kao i sljedeću pjesmu na koncertu “Coming Back to Life” (s nevjerojatnim gitarskim introm, a posvećenu supruzi Polly Samson) s “Division Bell” (1994.).
Izvodi potom “On An Island” gdje se dvije lead gitare savršeno nadopunjuju (drugi gitarist je genijalni Chester Kamen koji je već ranije svirao s Gilmourom, ali i Rogerom Watersom) te “Today” sa zadnjeg album i za kraj koncerta se vraća Pink Floydima. O, kakav završetak! Desetominutna rock perverzija “Sorrow” s albuma “A Momentary Lapse of Reason” (1987.), zatim meni jedna od najdražih “Run Like Hell” pa otkucavanje sata koje označava početak legendarne “Time” koju je izveo zajedno s “Breathe (In The Air) (reprise)”. Za one koji ne znaju, “Time” je (kao i “Money” i “The Great Gig In The Sky”) dio albuma “The Dark Side of the Moon”, komercijalno najuspješnije ploče svih vremena koja je bila na Billboardovoj top listi 741 tjedan, odnosno neprekidno od 1973. do 1988. godine što još nikome nije uspjelo u povijesti glazbe.
Tradicionalno koncert je završio jednom od najljepših rock balada svih vremena koja sadrži, prema nekima, najbolji gitarski solo u povijesti rock and roll glazbe – “Comfortably Numb”. Nije samo Gilmour poznat po svojoj gitari i besprijekornom sviranju nego i vokalu sa sitnim reverb/delay efektom te određenom dozom i kombinacijom flanging efekta i chorusa, odnosno dupliranja glasa koji daje taj savršeni finalni proizvod. Možete me zvati emotivcem ili čak plačipičkom, ali meni su suze išle na oči kada sam odslušao i odgledao taj desetominutni kraj koncerta “Live at Pompeii” jer sam s njim proživljavao upravo ono što su nekada proživljavale starije generacije, slušajući Pink Floyde uživo, iako je to za neke možda i neusporedivo. Čak i male promjene u solaži na “Comfortably Numb” su toliko besprijekorno odrađene, svaka nota ima svoju težinu i svoju priču, svoj anđeoski zvuk koji samo može stvoriti David Gilmour. A 71 mu je godina.
Prežao mi je što nisam uspio pogledati ovu glazbenu legendu u Puli neke godine na startu turneje. No, ako iako uspije za svoga života svratiti ponovno u Hrvatsku ni sekunde neću razmišljati. Kako je rekao Gilmour na kraju koncerta u Pompejima – ” see you one of these days”, baš kao što to kaže i istoimena pjesma.
