IZVJEŠĆE: Fleet Foxes u Tvornici kulture – slavodobitno vraćanje na mjesto “zločina”
10. studenoga 2017.
Boris Abramović (125 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Fleet Foxes u Tvornici kulture – slavodobitno vraćanje na mjesto “zločina”

Skoro šest godina je prošlo od od prvog nastupa Fleet Foxesa u Tvornici kulture, i evo ponovo su nam se vratili, ovaj puta na krilima “Crack-Up“ turneje kojom predstavljaju svoj posljednji, istoimeni album koji je izdan u lipnju ove godine (i recenziju kojeg ste imali priliku pročitati na našem portalu).

Kao što je njihov fantastičan prvi nastup bio sigurno jedan od vrhunaca koncertne sezone 2011. godine, tako se i ovaj put stvorio hype da svakako treba doći pogledati bend koji je po mnogočemu poseban, pa je po tko zna koji put već ove godine Tvornica kulture bila puna, iako je konkurencija u Bryanu Adamsu i važnoj nogometnoj utakmici bila opaka. Točno u minutu po najavljenom rasporedu pred već solidan broj ljudi izašao je Nick Hakim sa svojim četveročlanim bendom. U svom otprilike polusatnom setu ovaj amerikanac peruansko čileanskih korijena predstavio nam je izbor s ovogodišnjeg, vrlo dobrog prvijenca “Green Twins“ koji je kritika primila s odobravanjem, a njegov, recimo uvjetno, trip hop soul je i publika u Tvornici vrlo toplo pozdravila iako je ono glavno po što su došli potpuno drugačije.

I nakon stanke od pola sata, ili možda bolje rečeno, nakon stanke od šest godina, na pozornicu izlaze Fleet Foxes. Dosta se toga promijenilo u tih šest godina, čak većinu vremena bend je proveo u raspadu, u hibernaciji i u neradu. Ali onda su odlučili ipak nastaviti i rezultat toga je album “Crack-Up“ i istoimena turneja. Sâm album je poprilično drugačiji od njihovih ranijih uradaka kojima su pokupili sve moguće hvalospjeve, bilo kritike, bilo publike, i možemo reći da su trećim albumom ušli u svojevrsni rizik, dodajući mu poprilično veliku dozu eksperimenta i psihodelije, kojih je bilo i ranije, ali ne u tolikoj mjeri.

Nakon ovacija već na samom izlasku na pozornicu bend otvara koncert onako kako je otvorio i zadnji album s trodjelnom “I Am All I Need/Arroyo Seco/Thumbprint Scar“ i baš je ona dobar primjer onoga što bend sada radi, počinje s puno eksperimenta koji se prema kraju ipak prelije u divnu melodiju na koju nas je bend navikao na ranijim radovima.

Sâm zvuk mi je, pogotovo na početku, bio malo problematičan, prvenstveno se vokali nisu čuli baš onako kako bi trebalo, a to je vrlo bitna stavka samog nastupa ovakvog benda, ali možda sam stajao na mjestu na koje nije savršeno pošto me prijatelji uvjeravaju da je recimo zvuk na tribinama gdje su oni bili bio baš onakav kakav treba biti. Međutim, kako je koncert odmicao i taj segment je postajao sve bolji tako da su se dvoglasja Robina Pecknolda i Christiana Varge, a i troglasja kad im se pridruži Skyler Skjelset, odlično čula.

Naravno da su kostur nastupa činile pjesme s novoga albuma koji je više nego iscrpno predstavljen, ali ipak su se kod publike najbolje primile starije stvari s nastupnog “ Fleet Foxes“, kao recimo “Ragged Wood“ i “Your Protector“,  ili “Grown Ocean“, “Battery Kinzie“ i naslovna pjesma s njegovog nasljednika “Helplessness Blues“, koji su isto tako dostojno predstavljeni, i kojima uostalom i duguju “slavu“ koju su postigli, a kad je krenuo “White Winter Hymnal“, možda ipak najpoznatija od poznatih, u publici je nastao delirij.

Band je svirački vrlo uigran bez obzira na neke promjene od prošlog nastupa, ali u to nismo ni dvojili, a Robin Pecknold, ipak alfa i omega ovoga benda, bio je vrlo raspoložen ove večeri i za pjevanje i za sviranje te za kontakt s publikom.

Nakon nešto više od sat i pol nastupa bend se povlači, ali oduševljena publika zove i brzo se vraćaju, prvo Robin Pecknold koji na akustičnoj gitari, uz veliku pomoć publike, počinje privoditi kraju ovu divnu večer s “Oliver James“, a nakon toga mu se pridružuje i ostatak benda u “Blue Ridge Mountains“ i tu je kraj.

RECENZIJA: Fleet Foxes – “Crack Up”, čekanje se ipak isplatilo

Primjedbi i nema, osim što je možda stvarno bilo malo nepotrebno mijenjati gitare čak i po dva puta u jednoj pjesmi, ali ako je to doprinjelo cjelokupnom zvuku onda je to i ok, no uspio sam vidjeti toliko gitara koliko nisam na nekoliko drugih koncerata zajedno, a Morgan Henderson je dokazao da je ne samo multiinstrumentalist, nego i nešto puno više, svirajući od nekoliko puhačkih instrumenata (flaute, saksofona, roga) do kontrabasa, gitara i tko zna čega sve još od udaraljki.

Naravno da ovaj put u Tvornici Kulture nije, nažalost, s bendom za bubnjevima bio Josh Tillman, ili bolje rečeno Father John Misty, pod kojim imenom sada vrlo uspješno nastupa i djelujeNjegovo ime se u prisustvu benda više ni ne izgovara, razlaz je očigledno bio bolan, ali svatko je nastavio svojim putem, i svatko je na tom svom putu više nego uspješan. Nadamo se da će možda i Josha nekakva turneja dovesti u naše krajeve kako bi nam predstavio svoj više nego dobar i uspješan album “Pure Comedy“.

Na kraju još jednom moram spomenuti i publiku koja je više nego oduševljeno pozdravila bend, a u dvorani sam sreo ljude koji su došli i iz Dalmacije i iz Slavonije, što samo govori da je ova grupa više nego slušana na našim prostorima iako je to glazba koja je poprilično hermetičnija i eksperimentalnija od nečega na što smo se možda navikli, i što možemo čuti po radio stanicama.

S druge strane, ne mogu a da ne spomenem i onaj, za sada mali, dio publike za koji stvarno ne znam zašto su došli na koncert, koji su neprestano mljeli i pričali i koji su stvarno kvarili ugođaj ljudima oko sebe. Nema ih puno, ali ima ih na svakom koncertu, a najveća je šteta kada kvare ugođaj na ovakvim biserima, gdje je stvarno, pogotovo kod akustičnih dijelova, bitno da ljudi mogu nešto dobro čuti i uživati. Možda je i do mene, možda kako sam stariji bolje čujem, ali čisto sumnjam. Stvarno mi je žao što takvi dolaze na koncerte, a sinoć je bila odlična prilika da umjesto u Tvornicu odu na Maksimir i pomognu reprezentaciji.

Uglavnom, jako dobar koncert iako sam ipak mišljenja da ovaj sigurno nije nadmašio onaj prvi. Prvi put je ipak prvi put.

Foto: Tomislav Sporiš/SuperUho Festival