“I’m Canadian by the way
And I love the USA
I love this way of life
The freedom to act
And the freedom to say
Already great
You’re already great
You’re the promised land
You’re the helping hand…“
Ovako svoj trideset deveti album počinje sedamdesetdvogodišnji Kanađanin koji je prije više od pedeset godina došao u Ameriku i u njoj ostvario svoj san, a stihovi su to koji se izravno referiraju na glavni slogan kampanje “smiješnoga čovjeka sa smiješnom frizurom“ koji je glasio “Make America Great Again“.
Naravno da nije trebalo dugo čekati na reakciju staroga hippija (ovo “staroga“ treba shvatiti vrlo uslovno jer čovjek nije star onoliko koliko mu piše na rodnom listu, nego onoliko koliko se osjeća star, a pogotovo ako na njemu još piše i “Young“) koji je kroz cijelu svoju karijeru bio više nego senzibilan na kršenja bilo kome bilo kakvih prava.
Young je živi primjer nekoga tko dokazuje da je Amerika odavno bila velika i otvorena i da ova obećana zemlja za mnoge takva treba i ostati, pa tako prateći bend u pozadini uzvikuje parolu “…No wall, No ban, No fascist USA…Who’s streets? Our streets!“.
Prateći bend Youngu na ovoj ploči je ponovo “Promise of the Real“, bend Lukasa Nelsona, sina country legende Willieja Nelsona s kojima je surađivao i na Monsanto Years. Glazbeno, album je vrlo raznolik. Na samom početku sam se ponadao da je majstor ponovo ušao u vrhunsku formu, ali to se može reći samo na momente.
“Already Great“ ima tu čuvenu distorziranu gitaru u uvodu kojoj duguju mnogi noiseri iz osamdesetih i velika većina groungera devedesetih i vraća me na “Ragged Glory“, ali samo trenutno.
“Almost Always“, jedan je akustični biser koji kao da je skinut s briljantne A strane “Rust Never Sleeps“ ili “Harvest Moon“.
“Stand Tall“ je klasična Youngovska pjesma prožeta brigom za planetu Zemlju, “Carnival“ je i glazbeno i tekstualno čudna čak i za Younga, a “Diggin’ a Hole“ je jedan klasični blues broj kakvih je bilo poprilično u njegovoj karijeri, ali osobno nikad nisam bio veliki ljubitelj njegovih potezanja u taj žanr makar to bilo i na nekim od njegovih najboljih albuma, kao recimo “On The Beach“.
“Children of Destiny“, možda i najslabiji trenutak ovog albuma kao da je izašao iz nekog lošeg musicala i ni kriv ni dužan se našao na ovom albumu.
Ali kraj albuma donosi još jednu vrlo lijepu akustičnu baladu, “Forever“, pa ćemo tako s nadom i porukom i završiti.
“ Earth is like a church without a preacher
The people have to pray for themselves
Animals and birds cannot help them
Trees and plants have nothing new to say…“
Neil Young je autor teškaš, autora njegova ranga ima možda za nabrojiti na prste jedne ruke, a teško da se netko danas može pohvaliti pjesmarici ravnoj njegovoj. Autor je to koji je snimao remek djela u šezdesetima, u sedamdesetima, u osamdesetima, u devedesetima, a vrlo lijepih stvari dao nam je i u ovome mileniju. Druga stvar je to da nikada albume nije snimao samo zato da ih snimi, uvijek je tu bila poruka, uvijek se trudio nešto i reći, na nešto upozoriti, za nešto se izboriti. Tako je i s “The Visitor“.
Radujemo se i znamo da će nam se Young ponovo obratiti jer u današnjem čudnom svijetu ima i previše stvari na koje se treba osvrnuti, a na osvrt “starog“ majstora uvijek treba obratiti pažnju, pogotovo ako se preziva “Young“.
Foto: Promo Leftboot Productions (credit Ryan Peterman)