RECENZIJA: U pol’ 9 kod Sabe – sanjivi pop s osmijehom na licu u jednoj paralelnoj stvarnosti
23. prosinca 2017.
Nikola Knežević (2566 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: U pol’ 9 kod Sabe – sanjivi pop s osmijehom na licu u jednoj paralelnoj stvarnosti

Preda mnom je drugi studijski album sve zanimljivijeg i ozbiljnijeg benda U pol’ 9 kod Sabe – “Stoj na glavi”.

Iako možda naziv albuma naglašava kako je riječ o nečemu naopakom, iz perspektive stoja na glavi, doista nije tako nego naziv dočarava jednu glazbenu stabilnost i samouvjerenost koju ovaj bend ima u svojim pjesmama. Tri godine im je trebalo do novog uratka, svašta se kreativno radilo i smišljalo u tom vremenskom razdoblju, a konačni efekt se može opisati samo superlativima. Teme albuma su različite, sanjarenje, ljubav, prolaznost, određena paralelna stvarnost, sve ono što se skriva u njihovim glavama i što je čekalo na izlazak iz njihove kreativne čahure. Ono što je zajedničko svim tim pjesmama s različitim emocijama jest pozitivni doživljaj. Slušajući album, osmijeh na licu je bio neizbježan, a čuo sam da bend takvu reakciju izaziva i na svojim nastupima, baš kao i na onom promotivnom nedavno u Tvornici kulture.

Bend se ovim uratkom približio pop vladarima ovakvog tipa na hrvatskoj glazbenoj sceni, poput grupa Detour, Pavel ili Headoneast. Pjesme na ovom albumu doživljavamo još emotivnije iz razloga što su ih posvetili svom gitaristi, prijatelju, glazbeniku i jednom od najboljih glazbenih kritičara, nažalost pokojnom, Anti Perkoviću. Baš kako je Perković doživljavao glazbu, tako ju doživljavaju i članovi benda U pol’ 9 kod Sabe, puni energije, s radošću i osmijehom na licu. Kao što rekoh, tako ga doživljavam i ja kao slušatelj.

Što se tiče glazbenog dijela albuma, sviđaju mi se i ritmovi i posebni doprinosi određenih instrumenata u određenim pjesmama, kao što su francuska harmonika u “Ljetnoj pjesmi” ili saksofona u pjesmama poput “Starimo” i “Nepoznati ljudi” jer su to instrumenti koji stvaraju posebnu atmosferu. Bilo da su pjesme sporog, srednjeg ili brzog tempa, bend ih je odradio besprijekorno. Čak i kad se zaigraju u pjesmi “Moram” to zvuči kao da je upakirano u najljepši celofan. Ana Opalić i Martina Zvonić stoje iza kreativnog stvaralaštva ovog benda, a tu su na gitari i saksofonu Marko Lucijan Hraščanec, na bubnjevima Zrinka Kolarić i na bas gitari Helena Ernoić. Sve je odrađeno pod budnim okom producenta Berka Muratovića u Funhouse studiju.

Ovakva glazba ne može dosaditi i lijepo je znati da hrvatska glazbena scena ima još jednog pripadnika jakih pop snaga. Šareno, emotivno i sanjivo iz jedne paralelne stvarnosti, one ljepše. Podsjetilo me to na seriju “The Man in the High Castle” gdje ministar trgovine Japanskih Pacifičkih Država, Nobosuke Tagomi ima mogućnost u bilo kojem trenutku zaklopiti oči i otići u paralelni dio svemira, onaj pozitivni, šaroliki, pun boja, radosti i smijeha. Nazvat ću taj paralelni svemir – U pol’ 9 kod Sabe. Mislim da njihovo vrijeme tek dolazi i da od njih možemo očekivati isporučivanje još ovakvih prekrasnih melodija i tekstova. Osmijeh na mojem licu su izmamili i šteta bi bilo da ne potraje.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5