„Low in High School“ najnoviji je studijski uradak pjevača legendarnih The Smithsa, ambiciozno izdanje od kojeg smo očekivali puno, a dobili tako malo.
Jedan od niza citata o glazbi na koji često naletim surfajući netom je kako glazba mijenja ljude, mijenja svijest, mišljenja. Kao i mnogi, složio bih se stoga kako glazba ima moć mijenjati svijet. Složio bi se s tim zasigurno i Morrissey, jedan od onih koji se ne libi javno iskazati vlastite stavove o aktualnim temama. I dok nekim glazbenicima glatko polazi za rukom na taj način pridobiti publiku, ostalima se, kao i Morrisseyu, mnogo puta baš to obilo o glavu. Fascinantno je ono što je ovaj, uvijek uglađeni Englez uspio izgubiti posljednjih godina svojim nesmotrenim izjavama i političkim stavovima. Osim velikog dijela publike, uspio je izgubiti i slavu koju je sa sobom vukao posljednjih tridesetak godina. Ono što je nekako najvažnije – izgubio se i u svom vlastitom svijetu, onome što je nekada radio najbolje – glazbi.
Od razlaza The Smithsa do danas Morrissey je izdao jedanaest studijskih solo albuma, a posljednji – „Low in High School“ – još je jedan ambiciozan projekt koji teško da će doprijeti dalje od baze tek najvjernijih obožavatelja. Dvanaest pjesama albuma zapravo je nova doza Morrisseyeva samosažaljenja, obraćanje svima onima neshvaćenima i izgubljenima, mudrovanje o politici, no isto tako borba sa samim sobom. Ukratko, miks svega onoga što se moglo i očekivati od Morrisseya, međutim, s godinama je i to postalo sve manje slušljivo.
Bučno i dramatično otvaranje albuma pjesmama „My Love, I’d Do Anything for You“ i „I Wish You Lonely“ najavljuje o kakvom je albumu riječ. Neshvaćeni mizantrop želi postati glasnik novih generacija, stvaratelj nekog boljeg svijeta. Već prvim stihovima progovara: „Society’s hell…we can’t live as we wish, live as we wish, live as we wish“. „Tombs full of fools who gave their life upon command. Of monarchy, oligarch, head of state, potentate. And now never coming back, never coming back…“. Ništa drugačija nije niti prilično neobičan spoj piana i funk-popa, prvi singl albuma – „Spent the Day in Bed“.
Teško je ponekad razaznati pjeva li Morrissey o sebi ili svijetu. Iako je za „Jacky’s Only Happy When She’s Up on the Stage“ rekao kako u njoj nema političkih konotacija, nije se lako oteti dojmu da je ovdje riječ o njegovom ljutitom monologu o Brexitu. Nakon nešto laganije „Home is a Question Mark“ jasno je zašto Morrissey izaziva kontroverze svojim izjavama i na sebe navlači bijes vlastitih fanova. Osim što se pita prepoznaje li uopće svoju zemlju, upravo je migrante u Britaniji u jednom od intervjua optužio za „nestanak“ britanskog identiteta.
Nakon pacifističkih, antiratnih „I Bury the Living“ i „In Your Lap“, Morrissey pjesmama „The Girl from Tel-Aviv Who Wouldn’t Kneel“ i „All the Young People Must Fall in Love“ ne ostaje dužan niti SAD-u. Bez dlake na jeziku progovara o licemjerju države, teroru, ali i prolaznosti njihove moći. Osim „When You Open Your Legs“, pri kraju albuma nalazi se i prilično intenzivna rock stvar „Who Will Protect Us from the Police?“ inspirirana prosvjedima u Venezueli i represiji države prema vlastitom narodu.
Koliko je Morrissey kontradiktoran u svojim stihovima svjedoči stvar koja zatvara album. I dok zbog istih stvari kritizira vlastitu zemlju, SAD, sve one koji represivno djeluju prema drugima, vlastitom narodu, dok sam piše antiratne pjesme, u šestominutnoj baladi „Israel“ kritičare ove zemlje i njezine politike naziva ljubomornima i pjeva: “In other climes, they bitch and whine. Just because you’re not like them. Israel. Israel.“
Nesumnjivo je Morrissey uoči rada na novom albumu imao velike ambicije. Međutim, s godinama se udaljio od samoga sebe, od vlastite publike. No, on je i dalje tu, glazbom progovara o svijetu koji se za njega očito urušava pokušavajući još jednom biti zaštitnik i vođa svih onih neshvaćenih i izgubljenih.
Puno toga je novim albumom htio poručiti, no ono što smo njime dobili postaje nakon kratkog vremena prilično zamorno i istrošeno. Ponekad će i dalje Morrisseyeva provokativnost i upaliti i iznenaditi vas, no to je zanemarivo s obzirom na njegove mogućnosti. Stara slava glazbenika danas je prilično izblijedjela, a Morrissey je postao tek sjena nekad toliko obožavane i provokativne zvijezde.