Dražen Turina Šajeta, hitmejker devedesetih i početkom 2000-ih godina, dolazi sa svojim bendom u klub Sax!
Šajetina glazba je neizostavni dio najveselijih kompilacija na partyjima, a sada se “vraća” u velikom stilu i poručuje da ga Hrvatska treba.
Razgovarali smo sa Šajetom, podsjetili se na zlatno doba i saznali neke zanimljive informacije o njemu i njegovim planovima.
Kažu da pripremate pravu feštu u Saxu i da nije preporučljiv nedolazak. Zašto? Što se to priprema?
U Saxu ću održati koncert svojih autorskih pjesama. To će na neki način biti svojevrstan presjek moje dvadesetpetogodišnje glazbene karijere i obećajem da ćemo se potruditi napraviti dobru atmosferu kakva je i inače uobičajena na mojim koncertima s pratećim bendom. Uredno uvijek sviramo više od dva sata i tu će biti pop rock glazbe u izobilju od balada do brzih pjesama koje graniče s punkom. Naravno ja sam tip izvođača koji i priča između pjesama, onako kako to rade kantautori staroga kova, pa je i to jedna dimenzija više. Svirali smo nedavno u Zagrebu za vrijeme adventa i bilo je odlično pa vjerujem da će tako biti i u subotu u Saxu. Jako volim zagrebačku publiku i klupske svirke, i baš se veselim svemu tome.
Ako sam dobro primijetio, ne nastupate nešto često, ili barem ne toliko kao prije, odnosno samo povremeno kad zafali prave fešte. A dugo niste ni diskografski aktivni bili. Znači li to da smatrate kako nema smisla u današnje vrijeme objavljivati novu glazbu ili je neki drugi razlog u pitanju?
Zapravo tu se radi o klasičnom hrvatskom problemu komunikacije kada je glazba u pitanju. Istina je da rijeđe da nastupam na kontinentu ali u Istri i na Kvarneru održim barem sedamdesetak koncerata što je, kada je autorska glazba u pitanju, dosta visok tuzemni prosjek. Inače, puno sviramo i klupske svirke ali i na trgovima prilikom raznih događanja. Što se tiče diskografije imao sam nekoliko EP-a i singlova tijekom posljednjih desetak godina i jedan album uživo, ali od albuma Kope i špade (Aquarius Records 2007.) do konca prošle godine nisam objavio dugosvirajući album s novim pjesmama. Lani u prosincu objavio sam album “Istronaut” koji se tek treba pojaviti u eteru jer se njegovom promocijom tek počinjem baviti.
Imam dosta efektan osobni katalog različitih pjesama za nastupe uživo pa nisam žurio, a malo sam i lijen u tom smislu. Danas je zbog formatiranih radio postaja i općenito užasnog odnosa medija prema domaćoj glazbi jako teško probijati nove pjesme, a i vratili smo se u doba singlova, tako da čak i puno spretniji izvođači od mene, kada je diskografija u pitanju, mnogo manje objavljuju albume. Ja uvijek volim glazbeno i tematski volim pomicati granice svojih pjesama pa radim kad mi je to gušt ili kad me na to natjeraju prilike, diskograf ili suradnici. Ali i dalje uživam u stvaranju novih pjesama.
Tu je i bend The Shaiones gdje obrađujete pjesme grupe Šajeta. Je li u pitanju neka astralna projekcija?
The Shaiones je prvi tribute band na svijetu s originalnim vokalom, kako ja volim nazivati taj projekt. Grupa mlađih glazbenika nagovorila me na punk obrade mojih pjesama što sam ja kao stari punker, još od devedesetih kao frontmen u grupi YARS, također bendu s mojim autorskim pjesmama, objeručke prihvatio. Također se klasificiramo kao OPG – odlična punk grupa koja svira punk na ribarskim feštama, raznim pučkim prigodama i po punk selima. Naravno da smo održali i čitav niz klupskih koncerata. Sviramo i neke moje pjesme iz YARS faze koje publika pamti, a meni to odlično dođe kao ispušni ventil u krizi srednjih godina. Na takvim koncertima mogu još više govoriti o politici i kritizirati društvo na satiričan način, što neizmjerno volim. Mainstream publika se već malo umorila od toga i djeluje povučeno dok je publika The Shaionesa još uvijek takva. Sa Shionesima sviramo i izvan zemlje na nekim festivalima.
Uvijek ste bili posebni, i glazbeno i tekstualni. Pripadnici ste tzv. ča-vala. Zašto ste baš htjeli pisati na čakavštini?
To se dogodilo spontano. Na mene je najveći utjecaj u tom smislu imao moj uzor Franci Blašković iz grupe Gori uši Winnetou. Kasnije se sve skupa zbog popularnosti Alena Vitasovića komercijaliziralo pa smo i ja i Gustafi uspješno smo uskočili u taj vlak koji i još danas nezaustavljivo vozi dalje. Mislim da tome pogoduje i istarski duh, to je dobar teritorij za biti originalan.
U zadnje vrijeme je postala ponovno popularna glazba 90-ih. Alen Vitasović je ponovno na tronu, evo i vi ćete najvjerojatnije napuniti Sax. Jesu li 90-e doista bile toliko glazbeno zanimljive? Bilo je dosta i trash glazbe, ali se te glazbe uvijek rado prisjetimo.
Gledano iz današnje perspektive devedesete su bile super jer je hrvatska glazba bila jako prisutna u medijima i ljudi su je voljeli što je za autore i izvođače bila super klima za stvaranje. Smeća je bilo uvijek, ali danas vlada zbunjujuća atmosfera iako ima još dobre glazbe i dobrih mladih izvođača. No dosta toga prođe neprimjećeno upravo zbog stanja u medijima i njihovog odnosa spram glazbe. Internet je šuma u kojoj se često ne vidi drvo i treba se puno truditi oko toga. Kad bih ja sve svoje aktivnosti objavljivao na Facebooku vjerojatno bi ljudi izvan Istre i Kvarnera imali bolji dojam o mojoj prisutnosti u glazbi ali meni se to neda, a ne zavidim ni mlađim glazbenicima koji se jako trude u tom smislu ali teško postižu rezultate.
Iako su 90-e bile iznimno plodne za vas, pravi komercijani uspjeh postižete albumom “Doba vodenjaka” i pogotovo pjesmom “Party za ekipu”. Je li ikad bilo problema zbog “mesića na ražnju” i zato što vam je bilo “stvarno cool s tim tipom”?
Ma nikad nisam imao nekih problema u karijeri iako sam da tako kažem znao biti intrigantan. Sudjelovao sam i u Stipinoj kampanji na predsjedničkim izborima i drago mi je zbog toga, no u to doba je politika još imala ljudsko lice. Danas živimo u zemlji duboke podijeljenosti, u Istri i na Kvarneru je nešto bolja situacija ali drugdje osjećam goru napetost nego devedesetih. No ja sam danas kao i tada opozicija i ne dam se. Kad je Kolinda postala predsjednica ja sam objavio satiričnu pjesmu naslova Žena, majka, predsjednik. Čak se i njoj dopala pa me pozvala na inauguraciju, ali urednici s mnogih radijskih postaja su mi stalno govorili kako je neće puštati u eteru jer se boje za svoj posao. Da ne povjeruješ! Mislim da danas opet moram biti na sceni – Hrvatska me treba. Devedesetih sam par puta bio i na informativnim razgovorima u policiji zbog svojih nastupa. Bila su to lijepa vremena, morali smo javno istupati a nismo “hejtali po Fejsu”.
Je li u planu nešto više samo od povremenih koncerata? Hoćete li ikada više grupa Šajeta raditi novu glazbu?
Dakle, upravo ću se posvetiti promociji novog albuma “Istronaut” i svirat ćemo i dalje kao i do sada. Alen Vitasović i ja održat ćemo i dosta slavljeničkih koncerata povodom dvadeset i pete obljetnice naših karijera. Tada je zapravo počeo naš nacionalni proboj a ja se otada koristim imenom Šajeta što na čakavskom dijalektu znači munja. Bend Šajeta zapravo ne postoji, moram to promijeniti na Wikipediji jer vidim da to zbunjuje mlađe naraštaje. Zanimljivo je i to da me ponovno zovu i u krajeve u kojima nismo nastupali skoro desetak godina. Tako s ponosom ističem da ćemo uskoro održati i nekoliko koncerata po Slavoniji. Baš se veselim tome kao i Saxu u subotu.