Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: John Carroll Lynch: “Lucky” – čarobnjak Harry

Testament ikone svjetskoga filma i velikoga američkoga glumca koji je utkao svoj talent i osebujan stil u pokretne slike koje su nas oplemenile i proširile nam umjetničke i ljudske vidike.

Književnik Dragutin Tadijanović znao se šaliti s djecom kojoj je govorio o pjesništvu i životu rečenicom: „Ako ja ikada umrem…“. Činilo se da se to nikad neće dogoditi, no njegovim riječima rečeno: “…sjat će sunce nad oranicama…“ i kad njega više nema u ovoj dolini „ suza i bluesa“. Poput već spomenutog velikana (hrvatske) književnosti i Harry Dean Stanton živio je (i stvarao) kao da će to trajati vječno. Od kraja pedesetih i serija i filmova u kojima je, između ostaloga, glumio i s velikanima poput Paula Newmana, surađivao s redateljima poput Wima Wendersa ili, pak, Sama Peckinpaha, do današnjih dana, trajala je bogata (i kvantitativno i kvalitativno) karijera jednog od najvećih američkih glumaca svih vremena. Živio je dovoljno dugo da, poput lika iz svoga posljednjeg filma, Luckyja, vidi mnogo dobra i ponešto zla u životu i u mijenama koje su zadesile sedmu umjetnost.

Gledajući filmove i u godinama kad se Stanton počeo pojavljivati i svojim radom oplemenjivati rad drugih (filmaša) ne mogu se oteti dojmu da je ono što najviše vrijedi i tada i danas ostalo – isto. Dobra priča, režija, gluma, glazba, montaža, scenografija – temeljne stvari. I naravno velike teme – život, smrt, ljubav; svedene na zajednički nazivnik (koji više ili manje poput Damoklovog mača visi nad našim glavama) – prolaznost.

Kvrgićevski odlično (ne samo po godinama, nego i po načinu, tj. glumačkom izričaju) Stanton se kreće prema Luckyjevom (i, ispostavilo se, svom) kraju potvrđujući nam ono što mislimo, znamo ili, zavaravajući se, tek sumnjamo ili naslućujemo. Je li to ništavilo ili drugi (bolji) svijet – Lucky jasno kaže. A na vama je da vjerujete ili ne. S druge strane, bez obzira na filozofsko-teološka stajališta pojedinca složit ćete se da je ovaj film duboko ljudski, da je odlično napravljen, da, osim što ga na svojim nejakim plećima nosi jedan devedesetogodišnjak, ima tu i drugih stvari, odnosno komponenata koje ga, po mom sudu čine izvrsnim. Scenarij i dijalozi, režija (koju potpisuje odličan američki glumac John Carroll Lynch; svidio mi se u filmu “The Founder”), montaža i glazba. Poslušajte bilo koju stvar sa soundtracka, ali posebno u uši upadaju Johny Cash (Oldhamova “I See A Darkness”) ili lajtmotivska “Red River Valley”. O “Volver, Volver” (u Harryjevoj izvedbi) da ne govorim.

Ne mogu prestati hvaliti nevjerojatnu glumačku izvedbu Stantona, ali svakako treba istaknuti i sekundiranje glumačkih (i redateljsko-glumačkih) veličina poput Toma Skerritta ili Davida Lyncha. I nešto mlađi Ron Livingston u ulozi odvjetnika je vrlo dobar. U oskarovsko vrijeme nerijetko se znaju spomenuti i „propusti“ koje su članovi Akademije znali učiniti prema neprijepornim veličinama, glumačkim i umjetničkim. Jedna od takvih velikih nepravdi je i ona prema Harryju Deanu Stantonu koji za života nije ovjenčan pozlaćenim kipićem, ali je, kao što je to rečeno ili napisano bezbroj puta, svojim talentom oplemenio svoje kolege ili filmove koji su (zasluženo) dobili najveću ili barem najpoznatiju nagradu američkoga (i svjetskoga) filma. Za mene će njegov opus ostati svijetla točka vrhunaca medija slike i zvuka dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, a njegova smrt („umro je u cvijetu starosti“, da se poslužim rečenicom iz Šijanovih „Maratonaca…“) trebala bi biti poticaj da gledamo njegove „rane“ radove i uživamo. Ali i da pogledate Lucky, jedan od najboljih filmova zadnjih godina.

Sklopite oči i dozovite sjećanje na Paris, Texas, i na fantastično Cooderovu glazbu i velikoga glumca i glazbenika, Umjetnika. Harryja Deana Stantona. Preporučujem i dokumentarac “Partly Fiction” iz 2012., a svakako i vježbanje yoge („pet Tibetanaca“; tko je vidio “Lucky” znat će o čemu je riječ) i gledanje dobrih filmova – živjet ćete dulje.