Kries, koji su već dosta puta pokazali kako su jedan od najboljih europskih i svjetskih world music bendova, vratili su se u Zagreb na krilima jednog od najboljih albuma 2017. godine “Selo na okuke”.
Ovoga puta se pokazao još veći interes za njihovom glazbom te je bend nakon Vintagea došao u Boogaloo koji je netom prije nastupa bio i rasprodan. Ovo je moj prvi susret uživo s ovim glazbenim propovjednicima koji su svojom kombinacijom etno i moderne glazbe nešto puno više od benda.
Koncert je kasnio sitnih 15 minuta i čim je veliki šaman sa svojim plemenom stao na veliku pozornicu do zadnjeg mjesta ispunjenog Boogaloo-a krenule su ovacije i oduševljenje zbog novog susreta. Znamo svi da je frontmen Kriesa, Mojmir Novaković, već godinama u Engleskoj zbog posla pa iz tog razloga bend ne nastupa često, stoga je svaki koncert jedinstvena prigoda da uživamo u njihovoj iskrenoj glazbi punoj energije, emocija i tradicije. Kao što je netko rekao, oni su najveće nacionalno blago koje treba čuti i ostatak svijeta.
Ova glazba se komotno može svrstati i u psihodeličnu rock glazbu s obzirom na žestoku interpretaciju pjesama, ali i nekoliko šutki tijekom koncerta, pogotovo na “Moj javore”, “Koćarinu”, “Dodole” i “Zumbu”. Svakako treba istaknuti da je publika genijalno prihvatila i novi studijski album pa smo tako čuli većinu novih pjesama, a neke od njih su već izvodili na koncertima. Među njima su i dva singla, naslovna “Selo na okuke” i emotivna “Ivo se šeće” posvećena svim onim izbjeglicama koji su prošli kroz Hrvatsku koja je bila dio balkanske rute tijekom izbjegličke krize. Dosta smo pjesama čuli i s prethodnog albuma “Kocijani” poput “Oj livado” i “Pisan jelen” tijekom koje je Mojmir kleknuo i počeo plakati. Nakon što je ustao jedva je uspio nastaviti s pjesmom. Svaka pjesma sa sobom nosi svoju emociju, svoje određeno prisjećanje, ne samo na naše krajeve, našu tradiciju i kulture, nego i na određene osobe iz svojeg života, majke, očeve, bake, djedove, prabake, pradjedove. Koliko je ova glazba iskrena pokazuje svaka njegova isplakana suza na ovom koncertu, a bilo ih je podosta. To je taj osjećaj kad te tekst i melodija toliko dirnu da suze dolaze same od sebe. Teško je i živjeti izvan svoje domovine koju toliko voliš i kojoj se toliko diviš da radiš glazbu o njoj i njezinom velikom nacionalnom blagu. A lijepo je bilo vidjeti i publiku koja svaku tu suzu i emociju u potpunosti shvaća, prihvaća i koja će i dalje dolaziti na svaki koncert Kriesa.
Neke pjesme na koncertima zvuče dosta psihodelično, poput desetominutne izvedbe “Moj javore” i isto toliko duge improvizirane verzije pjesme “Zumba” odsvirane na bisu. Za sve to je zaslužan svaki član benda koji je bio na visini zadatka. Mojmir nam je u intervjuu rekao kako nikada ni jednom članu nije rekao kako nešto treba odsvirati, svatko svoje dionice osmišljava i cijeli bend radi na svim pjesmama. Svaka čast dečki, a to su jedan od najboljih hrvatskih basista Konrad Lovrenčić, genijalni gitarist Erol Zejnilović, potom vrhunski svirač tradicionalnih instrumenata, Mađar Andor Végh, bubnjar Ivan Levačić, fenomenalni Ivo Letunić na lijerici te neponovljivi Krešimir Oreški na udaraljkama. Većina ovih glazbenika svira i u drugim bendovima, poput Elementala, Chuija, Pips, Chip & Videoclipsa te su već puno puta dokazali svoju kvalitetu, ali na koncertima Kriesa je to još podignuto na jednu višu razinu.
Koncert je bio izvrstan i ništa ga nije moglo pokvariti čak ni konstantna mikrofonija koja se javljala u zvučnicima. S obzirom da mi je ovo bio prvi susret s Kriesom i s obzirom da sam dosta koncerata pohodio u životu, moram priznati da mi je ovo najbolji nastup jednog domaćeg benda. Takva energija se rijetko doživi, možda čak i nikada. Glazba je ta koja ima posebnu vibraciju, Kries je šaman, a publika je ostatak plemena koje plešući i skačući doziva život, sve ono najljepše u njemu i uživa u svakom trenutku kao da je posljednji.
Kries je bend koji je sada napunio Boogaloo, a koji je spreman i za velike pozornice, čak i one svjetske. Ovo je bend za INmusic, Exit festival, Sziget, Primaveru, Glastonbury, popisu nema kraja. A zašto? Zato što će svaki pravi gledatelj i slušatelj osjetiti iskrenost i emociju u svakoj noti te osjetiti i razumjeti svaku suzu koja poteče iz Mojmirovih očiju.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”20270″]