Četvrti nastup slavnog talijanskog tenora u Hrvatskoj bio je za čistu peticu. Koncert za koji se (opravdano) tražila karta više i jedan od kulturnih događaja sezone.
Trostruki gala program (podsjećam na koncerte Sarah Brightman krajem prošle godine i Roda Stewarta, početkom veljače) u organizaciji Star produkcije kvalitativno je kulminirao subotnjim nastupom izvanrednoga svjetskoga tenora Andree Bocellija koji je još jednom oduševio hrvatsku publiku čistoćom svoga glasa i vrhunskim interpretacijama klasika.
U prvi nas je dio uvela Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Marcella Rote popularnom arijom “Va, pensiera” iz Verdijeva “Nabucca”, a nakon toga slijede dvije (također Verdijeve) poslastice iz “Rigoletta” (La donna e mobile) i “Trubadura”. Šezdesetogodišnji Bocelli zvuči savršeno. Čist, kristalni, a opet topao glas nastavio nas je oduševljavati Schubertovom “Ave Maria” i Franckovom “Panis Angelicus” koju smo, usput budi rečeno, čuli i pred Božić na gala večeri uz Sarah Brightman. No, ovo je, rekao bih, razina više. Publiku je oduševio i virtuozni Montijev čardaš, brz i tehnički zahtjevan, ovaj put sa solo flautom. Inače i Andrea odlično svira ovaj instrument, no ovaj put nismo imali sreću poslušati i taj dio njegovog glazbenoga izričaja. Puccini i Verdi (“La boheme” i “La traviata”) za kraj prvoga („ozbiljnoga“) dijela koncerta u kojem nas je svojim glasom oduševila i sopranistica Maria Rodriguez.
Drugi dio, nakon dvadesetominutne stanke uvodi nas u svijet glazbe u kojemu nam srca okupiraju bezvremenske skladbe Nina Rote i Morriconea, dva talijanska i svjetska velikana filmske glazbe, dok nam pred očima promiču slike studija Cinecitta, festivala u Veneciji, slavnih glumica i glumaca, redatelja, običnih ljudi i velikih zvijezda; krajeva, amblematskih – lijepih i manje lijepih uspomena i asocijativnih slikopisnih nizova koji govore o prekrasnoj zemlji Andreina rođenja – Italiji. Jedan od emotivnih vrhunaca ovog drugog dijela je “Mamma” (s albuma “Incanto”). Nižu se “Be My Love” i “Brucia la terra” s albuma “Cinema” (zar su već prošle tri godine?; uostalom zar je već prošlo više od dvadeset od Romanze?). Da, vrijeme leti, poput nota u velikoj zagrebačkoj dvorani. Filharmonija, kao što rekoh izvrsna (valja uživati u njenom nastupu i „pratnji“ Amire Medunjanin za koji dan u Lisinskom), a ne smijemo izostaviti niti „slavljenike“ – majstore pjevače iz Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. Svojom interpretacijom (i video-podsjećanjem) veliki tenor nas vodi do svojih slavnih prethodnika – Carusa, Maria Lanze i, naravno, Pavarottija koji je prije desetljeća i destljeća prepoznao biser i zlatnu (glasnu) žicu svoga sunarodnjaka.
Veliku čast da nastupi s Bocellijem dobila je jedna od najboljih hrvatskih pjevačica srednje generacije, Vanna. Svoj je nastup vrlo dobro uklopila u predivnu glazbenu večer. Glazba, odnosno pjesma; pjevanje, u prvome je planu – i ova činjenica daje ovome koncertu dimenziju više. Paramuzički elementi, odnosno oni koji prate skladbe (npr. baletne točke s Edinom Pličanić), bilo da je riječ o klasicima ili filmskoj glazbi diskretno su postavljeni u odnosu na Njegov veličanstveni glas koji je i ovim nastupom opravdao svoju reputaciju. Ne samo kvantitativno (brojke nosača zvuka, tj. prodanih ulaznica su nevjerojatne i govore same za sebe), već i kvalitativno – ovaj nastup nosi epitet jednog od kulturnih događaja sezone (a tek je ožujak) i sudeći po zanimanju publike siguran sam da će nam se želja da vidimo Andreu i u onoj drugoj Areni (pulskoj), pod zvjezdanim nebom možda i ispuniti.
“Con te partiro” – skladba koju smo čuli i u izvedbama drugih, ponovno zvuči kao savršen kraj savršene glazbene večeri. No, “Nessun dorma”, najpoznatija tenorska arija uopće, ali i jedna od najzahtjevnjih, ipak je coda i potvrda da je mogu i smiju pjevati samo najveći. A Andrea Bocelli jest jedan od njih.
Foto: Luka Pilipović
[envira-gallery id=”21045″]