RECENZIJA: Krešo Bengalka: “Split ZOO” – “j****a brale, takva su pravila, ovo je Split”
Kad kažu da je Krešo Bengalka najtvrđi reper u Hrvatskoj ne možete ni sanjati koliko je to tvrdo. Ne, nije toliko. Ma ne, ne morate zamišljati. Tvrđe je! Ipak je to Split!
“Glazba. K(r)ešo Bengalka”, ponavlja malecka skoro u svakoj pjesmi na albumu i tako daje trademark cijelom glazbenom projektu “Split ZOO” koji je objavljen ekskluzivno na Deezeru za Croatia Records, a uskoro bi trebalo stići i fizičko izdanje. Ovo nije gangsta rap, ovo je opaki gangsta rap kakav još niste čuli u Hrvatskoj, a bome se rijetko nailazi na njega i na svjetskoj sceni. Barem na ovako tvrd gangsta rap. Donekle bi se mogao usporediti s onim kakvoga radi Rick Ross.
Nije u ovoj priči samo Krešo Bengalka, nego je okupio i svoju bandu, svoj crew, svoju škvadru, a to su Vojko V, Žuvi, Žuky Brate, Vuk Oreb, Stipe Srdela, Slobo Indijanac, Antonio Makinja i Speedheads (Slobo i Antonio zajedno). Je l’ vam sada po ovim imenima jasno koliko je opak ovaj gangsta rap?! No, je li kvalitetan? Dvije trećine.
Iako su možda najbolji dijelovi splitskog ZOO-a već objavljeni singlovi, ima tu još hrpa materijala koji bi se mogao izdvojiti kao highlight Krešinog rada. Inače, Krešo stoji iza miksa, produkcije, mastera, a i većine tekstova. Veliki respect! Po duljini trajanja albuma i broju pjesama vidi se da ih nije briga za neka nepisana pravila . A to bi se moglo reći i za atmosferu pjesama – nema pravila, a i ako ih ima onda su tu da se krše.
Katamaran je zaplovio pjesmom “Sine” kojom sa Žuvim poručuje – “jebi mater, puši kurac” uz mračnu i opasnu glazbenu podlogu koja prati poprilično cijeli album. Ponekad zvuči dramatično i filmski, a ponekad baš gangsterski. Šteta što “j****e matere” nije bilo baš savršeno, očito da je riječ o greški u miksu gdje je u svom tom ponavljanju početak ove jedne “zvjezdaste” riječi doslovno odsječen. To se ponavlja recimo i u pjesmi “Nema nikome džabe” gdje je na početku pjesme riječ “nema” jednom odsječena, dok se choke miksa (poput bufferinga) dogodio i na prvoj minuti iste pjesme. Ali zanemarit ću to, vjerujem da je u pitanju samo greška prilikom dostavljanja digitalnog izdanja albuma.
Teme koje prolaze kroz Krešine pjesme su tipične, ako ih mogu tako nazvati, klošarske. Socijalna tematika, problemi društva, izazovi, neimaština, odnosno siromaštvo, poroci, ovisnosti i sve ono najgore što može zadesiti homo sapiense. No u svemu tome treba pronaći i određenu zabavu, a to su Bengalka i ekipa napravili, onako pravo gangsterski. Tu su i odnosi u društvu, mržnja koju vidimo na svakom koraku, baš kako to opisuje u pjesmama “Šta ćeš” i “Repetiram” u kojoj se spominju i Lora i UNPROFOR: “Nitko me ne dira jer odmah repetiram!”
Nastavlja niz odličnih pjesama s “Uvij, zakolji” gdje kažu kako “Gibo nije njihova škola”, kako “kurve pune kao sarme”, te da je “gram dobar, ali je kila bolja”. Kako biti gangster bez bijeloga, to je kao da imaš vozačku dozvolu, a nemaš automobila. Jedno bez drugog ne ide, odnosno u ovom slučaju bez bijelog nema “vožnje”, da se izrazim slikovito.
I drugi od uvjetno rečeno tri dijela albuma mi je vrhunski sjeo, cijeli beat i flow koji se čuje u pjesmama je konstantan, čak i uzlazan. Nema monotonosti. Tako u jednom trenutku čujem i neke balkanske tonove napravljene synthom, a pjesme polako zalijeva “balzamikom”, baš kao Vojko V u “Pasta Italiani”, gdje je gostovao i Krešo Bengalka. Mislim da njih dvojica moraju češće raditi zajedno.
Ponovno se dotiče “bijeloga”, ovoga puta sa Žuvim, Speedheadsima (znakovito?!) i Stipom Srdelom u pjesmi “Amfetamini” gdje kažu:
“Amfetamini, nemoš me smirit, stalno mi nešto iz nosa viri…”
“…Jebiga brale, takva su pravila, ovo je Split”
Kao što sam rekao, dotiče se ne samo jednog poroka, nego više njih pa tako u pjesmi “Supersport” govori o toj sve većoj pojavi u Hrvatskoj, učestalosti odlaska u kladionicu, ne bi li ovaj napaćeni narod što brže došao do lake zarade. No, svaki porok sa sobom nosi i određeni problem. Otuda i riječi: “Živim Supersport, zna me svaka kurva, svaki drot”. Baš kao što kaže pjesma “La Kukaracha” – uđeš jednom i nema nazad. Kad jednom prihvatiš taj porok, teško se izvući iz njega i svaki put će biti sve teže.
No, kod “La Kukarache” po meni staje interesantni dio albuma. Upravo je to ono nenapisano pravilo koje sam spominjao na početku. Kod 11. pjesme se već osjeti lagani zamor, ako to mogu tako nazvati. Spušta se ritam na low i middle. Bolje da se stalo tada nego nastavilo. Album btw sadrži 17 pjesama i traje sat vremena. Iako oni koji vole ovakav tvrdi zvuk već kod te ključne 11. pjesme prihvaćaju sve, koliko god to sve bilo dobro ili osrednje. Doduše, zadnja pjesma splitskog ZOO-a, “Božić”, je fenomenalna i mislim da će to biti novi božićni rap hit koji će imenjakinju Tram 11 i Bolesne braće polako umiroviti.
“Dolove i brijeg zabijelio je snijeg
lajne se slažu, djeco stanite u red…
Već se duže pripremam za nikad veću čeku
desetku zapisa’ sam kod dilera u teku.
Pet popodne na staru je, pri kraju sam s drogom
danas brate, lani usis samo mlazni pogon”
Stvarno sam se više puta nasmijao na Krešu i dečke tijekom preslušavanja albuma, naježio na određene tekstove, rimu i beatove i to je ono što krasi ovaj uradak. Zabavan je! Što ti drugo treba, osim zabave. To je upravo ono što sam rekao kod suradnje Vojka Vrućine i Tončija Huljića. Get over it! Zabavno je!
Onaj treći dio albuma ću donekle zanemariti i ukupni dojam je onda puno bolji. Teško je dati ovdje osrednju ocjenu jer je riječ o iznadprosječnom albumu, uratku koji bi mogao Krešu jednom zauvijek zakucati na sam vrh gangsta rap scene u Hrvata. I druge braće iz regije.
