Od čovjeka koji je improvizirao s techno glazbom, punk/rock zvukom, kombinacijom elektronike i gitare, Moby je s godinama prerastao u jednog od najzanimljivijih glazbenika i producenata današnjice koji se na zadnjem studijskom albumu “Everything Was Beautiful, And Nothing Hurt” ne libi reći što misli o ovom svijetu, onima koji vladaju njime, ali i o našoj sudbini na koju (ne)možemo utjecati.
“Watch the storm rise, watch the storm fall”, poručuje na početku albuma u buntovničkoj pjesmi “Mere Anarchy” kojom se obraća izravno Trumpu i njegovoj politici koja vodi prema apokalipsi, u kojem god ona obliku bila. Naziv “Mere Anarchy” je citat iz Mobyjeve najdraže apokaliptične pjesme “The Second Coming” jedne od najvažnijih figura literature 20. stoljeća, irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa. Ovaj uvod Mobyja ima još jednu zanimljivu činjenicu, riječi zadnjeg stiha pjesma, “For a long time we stayed down and all we said was sleep alone” vraćaju nas u doba dvije genijalne ljubavne pjesme s apokaliptičnom tematikom, “Stay Down” iz 2009. godine gdje narator opisuje kraj svijeta pokraj mora, te “Sleep Alone” iz 2001. godine gdje duhovi dvoje ljubavnika plutaju usred uništenih gradskih nebodera. Uvijek je Moby bio slikovit i tajnovit, ali i proročan.
Takav mu je i novi album na kojem radi fuziju ambijentalne elektroničke glazbe i trip hopa s fenomenalnim ženskim vokalima, a sâm Moby je više narator ili recitator, slikovito rečeno, vođa “Društva mrtvih pjesnika”, genijalac ispred današnjeg konzervativnog i monokromatskog vremena. Bori se protiv svih sila s negativnim prefiksom, a kako to najbolje napraviti nego poezijom, umjetnošću, najjačim adutom intelektualaca. Glazba je uvijek bila prva umjetnost, primat, a u kombinaciji s bilo kojom drugom vrstom umjetnosti postaje još veći adut.
“This was life and this was safer
All was strange and always stranger
A latent hate but so much later
I’m never safe from all this danger
The demon’s eyes and demon satyr”
Simfonija se ponovno javlja i u pjesmi “The Ceremony of Innocence” gdje ambijentalnim pristupom, kojim se bavi kroz cijelu karijeru, stvara poseban ugođaj, na trenutke lijep, a na trenutke siv. Promjene raspoloženja su konstantne, ali u njemu je i dalje velika ogorčenost što će pokazati primjerice u pjesmi “The Tired and the Hurt”. No, uvijek postoji tračak nade koja može promijeniti cijeli tijek ovog svemira. Tama ipak može postati svjetlost, a tuga – radost. Proživljavamo najteže trenutke čovječanstva, baš kao što kaže još jedna apokaliptična pjesma “Welcome To Hard Times” koja poziva na vječnu tišinu, svjetlost koja se izvija kao zvijezde, sudbinu čovjeka koja je neizbježna i teška.
“Oh and our lives are open
Oh and the dust is gone
Like it was before apocalypse
Oh hands will lift us there
Well, we’ll see it when it’s done”
Na albumu se osjeti i onaj prepoznatljivi Mobyjevski zvuk klavira i syntha kojim stvara posebni ugođaj za svakog slušatelja. A kada na to pridodaš trip hop i ženske vokale poruke postaju još snažnije. Čini mi se kako se približava kraj albuma da tama i ogorčenost postaju sve intenzivniji. Ali i zvuk. Sve više glazbenih kompontenti se priključuje i stapa. Sve ono što čuje u glavi i oko nje uspješno prenosi na pjesme koje stvara. Teško je pak izdvojiti neke najbolje trenutke albuma, mislim da je zanimljiviji kao cijeli projekt koji je i svojevrsna molitva, traženje pravog puta koji bi trebao pokazati onaj smjer u kojem treba ići čovječanstvo. Iako se to nekada čini i kao čekajući Godota. Dobro je to opisao u pjesmi “This Wild Darkness” koja zvuči i kao pokušaj iskupljenja, traženja druge prilike:
“Ooh, in this darkness
Please light my way
Light my way”
Ova pjesma je i aktualni singl albuma (prije nje su objavljeni “Mere Anarchy” i “Like a Motherless Child”), a zvukom me podsjetila i na Pink Floyde ili solo karijere dvojice velikana, Davida Gilmoura i Rogera Watersa. Potonji je također poznat kao veliki glazbeni buntovnik. I ovdje je ženski vokal (Brie O’Bannon) odradio vrhunski posao, baš kao i sve ostale vokalistice na albumu (Apollo Jane, Mindy Jones, Julie Mintz i Raquel Rodriguez).
Zadnja stvar “A Dark Cloud Is Coming”, koliko god tmurno zvučala, savršeno zatvara cijeli uradak i koncepciju, te je njom lijepo dočarao svoj genijalni um, od minimalističkog pristupa na početku pjesme došao je do prave simfonije zvuka i završio opet intrigantno sa zvukom koji je pun tjeskobe, ali i nejasne budućnosti. Za sve nas.
Više puta me podsjetio na Massive Attack i ostale prvake trip hopa. Iznimno lijepo to zvuči, ali ujedno i šteta što svoju energiju troši na likove kojima ne treba dati ni sekundu pozornosti. Bolje da je ostao kod svojeg zvuka, onog više komercijalnog koji je bio za šire mase, a sve ostale konceptualne pjesme i albume ostavio za svoje side projekte poput The Void Pacific Choir. No, to ne znači da ovim uratkom Moby nije još jednom pokazao svu raskoš svojeg talenta. Ne samo to, nego ukazao je i na zaista teško stanje u svijetu te se ponovno istaknuo kao veliki borac i buntovnik. Poput pjesme “The Last of Goodbyes”:
“Criminal soulless
Criminal silence
Tearing the seams like criminal violence
I can’t see
I can’t speak
I can’t walk
I can’t talk
I can see how it’s falling apart
There was a time when we were held above
Into the falling when we’re dying for love”
Kako mržnja raste u ovom okrutnom svijetu, tako u njemu sve više jača bijes. I dokazao je da je iznad njih, nije taj bijes pretočio u nekog “nadrkanog” Mobyja kojeg ne bi voljeli slušati i gledati, nego u jednu bajku, baš kao što to kažu naslov i omot albuma, gdje je sve (bilo) prelijepo i ništa nije boljelo.