Stari se majstor uhvatio ukoštac s novim izazovima svijeta koji nas okružuje i s box office brojkama koje su nekada bile u njegovu korist. Koliko je u toj borbi uspio otkriva vam film u kojemu je granica između stvarnoga i izmaštanoga svijeta gotovo nevidljiva.
Prijatelj čiji je sin već neko vrijeme trenirao stolni tenis prepričao mi je zanimljivu zgodu, anegdotu koja puno govori o svijetu koji nas okružuje i s kojim se već dulje vrijeme borimo na ovaj ili onaj način, no veliko je pitanje koliko uspijevamo u praćenju napretka i prilagođavanju našega tijela i uma promjenama koje su, to možemo s velikom sigurnošću reći – prebrze. Naime, na jedan od treninga lokalnoga kluba došao je jedanaestogodišnji dječak sa zahtjevom da trenira ping pong, jer prema njegovim riječima on taj sport igra, ne dobro, nego fenomenalno. Trener, čovjek s iskustvom, provjerit će najprije osnovne stvari i predispozicije ovoga budućega šampiona. Nakon nekoliko uvodnih minuta razgibavanja i trčkaranja, osnovnih motoričkih gibanja, pruživši mu reket u ruke, ipak je očekivao nešto više, ako već ne novoga Šurbeka, Primorca ili buduću svjetsku klasu; dio talenta „morao“ se ukazati. Udarali su i prebacivali lopticu preko stola i razgovarali. Ništa posebno. A onda je trener shvatio. Dječak nije „znao“ igrati stolni tenis, već ga je on „igrao“ na – računalu. Dječak je bio fenomenalan u virtualnom svijetu koji ti omogućuje da izvrsno igraš nogomet, voziš automobil, prolaziš raznorazne avanture. Naravno, ne mičući se iz manje ili više udobne stolice ili trosjeda u svom domu.
Sjetio sam se te priče gledajući novi film staroga majstora Spielberga, koji mi se prije u vremenu kad su ga ograničavale tehničke nesavršenosti i nedovoljni tehnološki napredak, jednostavno činio boljim (“Ralje”, “Bliski susreti treće vrste”…). Odnosno ti su mi se filmovi činili boljim. Većina općih mjesta je tu – problematiziranje odnosa stvarnog i virtualnog svijeta, otuđenje, uvijek vječna pitanja „što je najvažnije?“ (ili važno), imamo li dovoljno hrabrosti suočiti se sa stvarnim svijetom, imamo li petlje izgrađivati odnose koji nisu površni ili izmišljeni, stječemo li prave prijatelje i koliko ih je (podsjetilo me to na Tomićevu definiciju Facebook prijatelja: oni su poput kemijskih olovaka – imaš ih nekoliko desetaka ili više, a samo tri rade) itd. Dakle, opća mjesta su tu, zanimljiv je i zaplet, tu je i potraga za kompjutorskim „Svetim Gralom“… Da ne govorimo o vizualnoj dojmu (korištenju današnje tehnologije, koja ti omogućuje sve što ti padne na pamet). Da, gotovo da je sve tu. Povezano, dakako, neupitno dobrom režijom. Međutim, nešto nedostaje.
Slojevitost (pogotovo njegovih ranijih) ostvarenja uzbuđivala je ne samo na razini pojavnoga, već i idejnoga, a spoj ovih komponenata čini dobar film. Pročitamo li i posljednje redateljeve izjave u vezi s „osluškivanjem bila publike“, upitat ćemo se koja korist (osim financijske) od cijeloga procesa koji je, još ću jednom ponoviti, korektan, dobar. Sigurno je da se filmovi prave i zbog publike, ali osnovni „drive“ koji tjera umjetnika na stvaranje, na nove izazove, ne bi trebao biti primarno uvjetovan novcem. Ili griješim? I u tzv. komercijalnim naizgled „lakim komadima“ po kojima je poznat, Spielberg mi je (u autorskom, filmskom smislu) izgledao „poštenijim“. Možda su samo moja (ili očekivanja drugih ljubitelja filma) vremenom postala veća. Možda su se „ apetiti“ povećali. Možda. Ne možeš pokazati prstom na nekavu (jako) slabu kariku najnovijeg Stevenova uratka.
Tu su i reference na povijesno važne uporišne točke razvoja igrica, glazbe, sedme umjetnosti, tehnologije uopće, ali (pre)često to zna prijeći u manirizam (u lošem smislu). I stalno isticanje npr. glazbe sedamdesetih ili osamdesetih počinje zamarati. Gotovo da je film napravljen za stariju generaciju koja se, u nevjerici, i čudeći se i zdvajajući, teško nosi s ubrzanim tempom i „nabrijanošću“ vremena i generacija koje dolaze. A ti, relikti „onoga“ vremena trebali bi se ipak više potruditi da „predvide“ ono što nas čeka u budućnosti. Pokušati naći načina da imaju više vremena (koje nam, uz svo dužno poštovanje prema već stoput spomenutom napretku) nitko ne može kupiti. Ili dodati. Još uvijek, premda se trudimo usporiti naše nestajanje – ne uspijevamo u onim bitnim stvarima. Imati to malo vremena za sebe ili bližnje. Biti humaniji. Ljudskiji. Malo se, ili vrlo malo, zagrebalo u tom smjeru u “Igraču broj 1”, a sudeći po posljednjim (kasnim) radovima starih majstora (i Scorsesea, i Scotta, i Spielberga) više od dobroga ili vrlo dobroga ne možemo ni očekivati.
Scenarij su pisali Zack Penn i Ernest Cline, a u glavnim se ulogama pojavljuju Tye Sheridan (glumio je kod Mallicka u “Drvu života”), te Olivia Cooke (serija “Motel Bates”) i Ben Mendelsohn (svakako pogledajte seriju “Bloodline”, ako niste). Simona Pegga sjećamo se iz posljednjeg nastavka “Nemoguće misije”. Mark Rylance najzvučnije je i kvalitativno najveće glumačko ime koji je za ulogu u (opet Spielbergovom) “Mostu špijuna” dobio i Oscara. No, i to je „samo“ dobar film.