Cijenjeni i nagrađivani brazilski redatelj José Padilha stoji za filma “7 Days In Entebbe”, odnosno “7 dana u strahu” kako smo ga mi preveli.
Da je rat za budale i da ga nikada ne počinje vojska već političari, to je odavno jasno. Mnoge su ratne teme odnosno strateški važni ratni datumi iz naše bliže i dalje povijesti završili na filmu, a sada je na red došao sukob između Izraelaca i Palestinaca. Još od stvaranja izraelske države 1948. godine traje sukob na tom bliskoistočnom području, a i danas se strasti nisu smirile. Razlog rata? Arapi žele palestinsku državu na području Gaze i Zapadne obale, ali svakome je jasno da tu ima i puno više od toga, političke i tko zna kakve još ambicije/ideje.
Film nas ipak vodi u nešto bližu povijest od 1948. godine, a riječ je o događaju koji se odvio 1976. godine, kada je skupina Palestinaca i Nijemaca otela zrakoplov te uzela putnike za taoce i zahtijevala puštanje palestinskih zatvorenika. Ali samo glupi ljudi nesuglasice i sukobe rješavaju ratom pa tako u ovom slučaju i Izraelci. No, ni Palestinci nisu ništa bolji, žele se osvetiti za ubojstva nevinih žrtava i to novim žrtvama. A odakle Nijemci u cijeloj priči? Oni žele ojačati položaj revolucionarne ćelije u Njemačkoj koja je na koljenima pa su se pridružili dvojici Palestinaca u ovom činu, ne bi li svojim “herojskim” poduhvatom pridobili brojne revolucionare na svoju stranu. Čak se ne zovu ni teroristima nego idealistima pa tako više puta ponavljaju kako nitko neće biti ubijen tijekom otmice. A u cijeloj priči su žrtve i Židovi koje su uništavali nacisti za vrijeme 2. Svjetskog rata, a sada su samo nekoliko desetljeća od pakla holokausta ponovno na meti zla. Zato su Židovi i ovoga puta izdvojeni iz rulje kako bi ih teroristi (Palestinci) prve žrtvovali.
Film prati i napetu političku situaciju u Izraelu na čijem čelu je premijer Jichak Rabin kojemu se sve više trese stolica zbog niza skandala, a tadašnji ministar obrane Shimon Peres čeka priliku za preuzimanje vlasti. Upravo je taj dio filma možda i najbolji i najnapetiji jer strategije Peresa, koje će se kasnije ispostaviti najlogičnijim, iako i najkrvavijim, Rabin i ne želi baš prihvatiti jer zna ako nešto pođe po zlu da će odgovarati upravo on. Poznato je da Izraelci ne pregovaraju nego sve nesuglasice rješavaju novim sukobima, ali uspjeli su nakratko prevariti i Palestince te ih uvjeriti u svoju dobrotu. Ali čim ti je prijatelj/poznanik zloglasni ugandski diktator Idi Amin Dada, jasno je da tvoje namjere i nisu toliko dobre. Doduše, Dada je dobar s onom stranom s kojom njegov položaj u javnosti može biti još bolji. Iako iza svega toga stoje krvave ruke.
Sva ta politička previranja, strategije i analize prethodile su tzv. Operaciji Yonatan kojom će se okončati talačka kriza, ali na krvavi način, bez pregovora. Osim tog neratnog dijela filma, zanimljivi dio je i priča koja prati mladog vojnika za kojeg će se kasnije ispostaviti da je sadašnji izraelski premijer Benjamin Netanjahu čiji brat Jonatan stoji iza spomenute akcije (otuda i naziv). Njegova priča točno opisuje život jednog muškarca i njegove partnerice u Izraelu, odnosno ratom zahvaćenom području. Dobro je rekao u jednom trenutku Jonatan: “Ako želiš biti s njom neka se prijavi u vojsku”. Jake su ovo riječi jer je jasno da je glava vojnika konstantno u torbi, a misli njegove ljepše polovice lutaju toliko daleko da se ne može fokusirati na svoj život, privatni i poslovni. Tako da je jedino rješenje ili da oboje budu u vojsci ili bez te strašne odore. Nema kompromisa.
Tijekom cijelog filma u više navrata čujemo “Echad mi Yodeah”, tradicionalnu pjesmu vezanu za židovski blagdan Pesah. U filmu Netanjahuova djevojka igra važnu ulogu u plesnom komadu temeljenom na spomenutoj pjesmi. Gledamo više puta isječke djela izraelskog umjetničkog velikana, koreografa Ohana Naharina. Ti iscječci prikazuju na umjetnički način emocije i patnju, odnosno ropstvo, reflektirajući se na, izgleda vječni, sukob između Izraela i Palestine. Zanimljivo je kako su na kraju ipak veći ljudi ispali Nijemci. Koliko god u sebi govorili da moraju pokazati “svoje ja” u ovoj talačkoj krizi i žrtvovati određeni broj civila zbog svojeg cilja, jačanja revolucionarne ćelije u Njemačkoj, ipak to nisu mogli učiniti. Žrtvovali su sebe.
Ovo su povijesne činjenice na čijim temeljima je sniman film i lijepo od redatelja, gore spomenutog Brazilca Joséa Padilhe, te scenarista Gregoryja Burkea što su nas na početku prikazivanja upozorili da su neke scene izmišljene kako bi film bio što dramatičniji, ali bez da se izvrće povijest. Tako i u ovoj recenziji ne mogu reći ništa više od onoga što je ispisala povijest. Zbog toga ni film nije mogao ići u određenu širinu s radnjom pa je nedostajalo puno toga da ovaj film proglasim izvrsnim. Čak ni glavni glumac Daniel Brühl (glumio Nijemca Wilfrieda Bösea) nije bio toliko dobar koliko primjerice u osrednjem filmu “Burnt” iz 2015. godine, dok su me (još jednom) impresionirali Rosamund Pike (najviše me kupila u “Gone Girl” iz 2014.) koja je glumila temperamentnu Njemicu Brigitte Kuhlmann te genijalni Eddie Marsan u ulozi Shimona Peresa (gledali smo ga i u “Atomskoj plavuši” prošle godine, a glumio je i Heinricha Himmlera u filmu “The Exception” iz 2016. godine).
Prosječan film kojeg više treba pogledati zbog povijesnih činjenica nego zbog kvalitete samog filma.