Nakon (za mene sada već teškog) prvog dana festivala, škampi na Mercat de la Boqueria i more na La Barceloneti izvukli su stvar i chillanje u Parc del Forumu krenulo je od popodnevnih sati.
Veselila sam se Migosima, ali ekipa je zakasnila na avion pa su umjesto njih uskočili Los Planetas. To je najviše pogodilo moje novostečene prijatelje iz Švedske koji su tugu liječili u hrani jer food corner na ovom festivalu bolji je nego igdje gdje sam bila ikada. Fantastična organizacija prostora velika je prednost Primavere jer za bolne noge dosta je bitno da se i usporeno možeš kretati od stagea do stagea. Skočila sam na John Mausa koji nije razočarao, a njegov sjajan disco nastup ponovo nas je vratio u plesni festivalski mode. The Breedersi su odsvirali dobro na punom Mango stageu, ali umor je prevladao pa sam se nekako pred kraj već počela osjećati umorno, i krenula odmoriti na drugu glavnu pozornicu Seat stage na kojem je ekipa čekala Father John Mistya. Izbacio je novi album, ali naravno da nismo ostali zakinuti za masne hitovestarijih albuma. To je koncert kojeg sam presjedila no na Primaveri i sjedenje na festivalu ima totalno novu dimenziju, skupina umirovljenika do mene izvadila je homemade tapase i uz vino uživala u koncertu – to nisam vidjela nigdje. Zakon stvar kod Primavere je što možeš unijeti svoju hranu, pa sam vjerojatno najfinije katalonske tapase probala upravo ondje.
Father John Misty (Foto: Eric Pamies)
Čekala sam The National (iako su uskoro u Zagrebu) ali Primavera filing festivala daje neku drugu dimenziju. Ostala sam malo razočarana jer su svirali većinom nove stvari i odradili to nekako školski, što je u redu, ali ipak (za mene) ispod očekivanja. Cigarettes After Sex, koji su mi nedavno u Zagrebu otvorili potpuno novu perspektivu zijevanja, odradili su ponovo isti posao. Ne znam, ako ih je teško slušati u intimnim prostorima, a još teže na ovakvom festivalu, možda mi ih je samo teško gledati uživo. Mogwai sam stigla odslušati kratko ali dovoljno da se ponovo uvjerim kako su live toliko jaki da bez imalo preuveličavanja mogu reći da zaslužuju status koji uživaju. Bend koji je najviše puta svirao na Primaveri i koji je živa legenda ovdje (pojavljuju se redovito na afterima nakon festivala gdje je veći domaćin nego domaćini), a lokalci kažu da će dan kada Shellac ne nastupa na Primaveri biti i dan kada se festival promijenio. Shvatila sam i zašto.
The National (Foto: Sergio Albert)
S obzirom da je ovo moja prva (ali potpuno sigurno ne i zadnja) Primavera, još uvijek sam pod dojmom ludila koje se dogodi kad se određeni artisti popnu na binu. Ovo je jedan od tih bendova, Adidas stage je gorio. Jedan od najboljih koncerata u ova dva dana po meni, odradio je Britanski punk rock bend Idles. “This is a dream come true – this is the best festival I’ve ever been to,” priznao je frontmen Joe Talbot i ukrao mi rečenicu za kraj.
Foto: Sergio Albert (naslovna)
[envira-gallery id=”25709”]