“Hvala vam što ste došli večeras podijeliti s nama – ljubav.” Ono što je najjednostavnije i najljepše. Ono što nam je Amira (opet) dala, jer “njeno srce nije njeno, nego je naše”. Kako to lijepo kaže lijepa pjesma.
Ljepota koju nam svaki put daje Amira Medunjanin naročito je došla do izražaja u predivnom prostoru pulske Arene, primjerenog prostora gdje ćemo zajedno “slaviti” svečanost glazbe (osjećaja) i njenog petnaestogodišnjeg puta po nepreglednim prostranstvima onoga što nazivamo – ljubavlju. Ima taj put više naziva i oblika, nekad ga zovemo tugom, nekad radošću, no punina i iskrenost, dubina i visine kamo nas može dovesti nešto je najljepše što nam u životu netko na ovaj način može dati. Po ne znam koji put pokazuje se da je glazba ona koja najlakše komunicira, koja povezuje, naizgled daleke, predjele Bosne, Amerike, Skandinavije, Zagreba, Slavonije, Istre – cijeloga svijeta. Širokoga svijeta koji preletiš u času dok sklopljenih očiju slušaš kako vibrira u uhu.
Odjeci prošlih ljubavi i budućih samoća ili opet pronađene sreće natapaju predjele nas samih na onim mjestima za koja smo mislili da raspucala i suha nikad više neće osjetiti blagotvorne kapi suza radosnica i žalosnica. Sevdahnica. “Gde si dušo, gde si rano” kojom i na “retrospektivnom” albumu sve počinje, a nastavlja se sa “Sve ptičice zapevale” početak su i koncerta u Areni kojoj je umjetnica prišla s velikim poštovanjem. Nižu se Zecova “Oj, meglica”, a zatim i prekrasna “U đul bašči” (s “Rose”). “Si zaljubiv edno momče” prethodit će urok – pjesmi (dinamizirana, odsječna “Snijeg pade na behar, na voće”). Opet Makedonija – “Oj ti momče, Ohridjanče”. Ovdje valja zastati i spomenuti nevjerojatnog Makedonca (rođenjem), romskog klarinetista svjetskoga glasa Ismaila Lumanovskog koji stanuje na newyorškoj adresi, a koji je svojim bravuroznim muziciranjem upotpunio ovaj Amirin nastup. Za zvuk se brine Oli Jacobs, čudo od mladića iz svijeta Petera Gabriela i njegovog Real World Studios. S Berkeleya nam, pak, stiže čudo od dječaka s gitarom, Nikola Stajić. Solo u “Ja izlezi Gjurgjo”. Pronađite negdje u bespućima interneta.
Njoj posebno draga pjesma s porukom (nevjernome) jest i odlična “Čula jesam da se dragi ženi”. Koprivnička žestica puna gorčine i zanimljivo “osvetničko” rješenje prevarene (napuštene) žene koju je Medunjanin snimila na “Silk and stone”. A kako Zulfikarpašić praši mogli smo čuti u “Grana od bora”. Onda opet smiraj. Jedan od najljepših dijelova nedjeljive cjeline ovoga koncerta – duo Boško Jović (gitara) i Njen glas u bezvremenskoj “Ah, što ćemo ljubav kriti”. Ante Gelo i Boško. Kakvi gitaristi i aranžeri. No i Zvonimir Šestak na kontrabasu. Kakva ekipa! I skandinavska valjajuća grmljavina. Meki i pizzicato kada treba, akordni i legato, poput mutnih rijeka koje nas preplavljuju i, napokon, solo briljantni u, još ću jednom ponoviti, odličnim aranžmanskim rješenjima, koje (ako već niste) treba na miru poslušati i u tišini svoje slušalačke audiofilske intime. Dinamika i tempo izmjenjuju se u “Moj dilbere” i Đonijevoj “Ako znaš bilo što” (zagrebačkom urbanom sevdahu). A onda ide razoružavajuća, sedamosminska hitčina “Ajde Jano kolo da igramo” (bilo da čujem odjeke livea s Brijuna prije koju godinu ili je pustim s “Ascending”jednako mi nabaci osmijeh na lice).
Čast da bude odsvirana i otpjevana na kraju prije kraja pripada Abbey Road biseru (da, uhvatila je duh minulih vibracija iz poznatog prostora i njegove “dvojke”) “Nestaćeš iz mog života”. I Cune se, tamo gore, smije od dragosti svojim neumrlim osmijehom. Ne, nije kraj jer ovakve večeri ne završavaju, već još bolnije, još iskrenije, još ljepše postaju. Rastapamo se i rastače se sve do molekula, do atoma, do sastavnih dijelova svakoga ljudskoga bića. Neću citirati, ali pronađite ih negdje i na miru pročitajte, stihove Runjićeve i Fiamengove “Večernje ljubavi”. Oliverove. Još jedan preemotivan trenutak koji nas je podsjetio i na njegovo gostovanje na Amirinom nastupu u Lisinskom. I na to da je sve prolazno. Samo ljubav ne. A način na koji se ona prenosi je i ovaj – Amirin. “Hvala publici”, kaže ona. Hvala njoj, bezglasno, očima i pljeskom odgovara publika. Ona odlazi. Čuju se taktovi (instrumentala, kao na ploči) “Tiho noći”. Dugotrajan pljesak. S cvijećem u ruci Amira pjeva Eminu. Sotto voce odgovara Zbor sretnika Vespazijanova hrama. Pjesma nikad umrijet neće. Ovako izvedena ostaje zauvijek u nama.
Hvala izvođačima što su svoju ljubav i znanje podijelili s nama. Za ovu priliku, zbog prostora u kojem je još jednom oduševila, proglašavam je, ne Kraljicom, već Caricom. Carica (A)mira.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)