Kad bi netko među sto ispitanika postavio pitanje koja je razlika između Shaggyja i Seana Paula vjerujem da bi polovica ili više od pola njih pomiješala tko je tko, a kamoli pogodila koja je čija pjesma.
No, iako su obojica s Jamajke, postoji jedna razlika, a ta je da je Shaggy imao ukupno tri ili četiri ozbiljne pjesme tijekom karijere, a Sean Paul manje. Kako ozbiljno ne shvaćam ni jednog glazbenika, takva je situacija bila i oko ovog albuma, pogotovo zbog toga što zaista cijenim Stinga i ova albumska suradnja je vjerojatno inicirana od strane diskografa koji u svijetu diktiraju tko će kada i kakav album objaviti, čast izuzecima, iako je njih dvoje upoznao zajednički suradnik Martin Kierszenbaum. Pa ‘ajmo napraviti nešto neobično kako bi diskografski oživjeli i jednu i drugu stranu, Stinga kojemu nije najbolje prošao zadnji studijski album “57th & 9th” (iako je meni vrlo dobar), ni kritički ni komercijalno, te Shaggyja koji od 2000. godine i albuma “Hot Shot” nije viđen na albumskim top listama ni na vidiku. Osim možda nastojanja diskografa tu je i puno više razloga da ova dva glazbenika naprave zajednički album koji se zove “44/876” prema pozivnim brojevima Velike Britanije (+44) i Jamajke (+876). Postoji jedna puno važnija povezanost ova dva glazbenika mimo albuma, a to je humanitarni rad po kojemu su iznimno poznati i cijenjeni te su upravo na dobrotvornom koncertu na Jamajci obznanili zajedničku suradnju. Tu im svakako treba odati priznanje i nakloniti se. Ima i još jedna povezanost o kojoj ću nešto kasnije u recenziji.
Ali ovdje ću se, naravno, posvetiti glazbenoj suradnji dvojca koja je očito glazbeno išla više na stranu Shaggyja jer cijeli album ima reggae prizvuk kojemu se Sting pridružio u tekstualnom, producentskom i vokalnom smislu. I upravo se ta ozbiljnost osjeti na albumu, njegov vokal je jako lijepo stopljen s reggae zvukom i ublažio napornost koju Shaggy izražava u svojim pjesmama. Realno, Shaggy i spomenuti Sean Paul su više projekti nego glazbenici pa ih ozbiljno nisam nikad shvaćao baš kao ni njihovu glazbu. Nije nužno opisivati pjesmu po pjesmu, standardni je to reggae zvuk osim nekih pjesama gdje se osjeti i malo dancehalla. Sve je većinom u low i middle-low, rijetko u up-tempu, producentski vrlo ozbiljno odrađeno, a od instrumenata su tu također standardni reggae instrumenti, gitare, bubanj, trube, klavijature, električne orgulje (ako sam dobro čuo) i razne perkusije. I doista mi je Sting odradio puno bolji posao, prvo iz razloga što je riječ o jednom iznimno talentiranom glazbeniku, a drugo zato što iza njega ima puno više iskustva i čovjek zna u kojem smjeru treba ići. Shaggy se nije ni trudio, očito, previše uplitati, osim što je na većini pjesama radio djelomice tekstove.
Pjesme koje su mi najdulje ostale u uhu su “Morning Is Coming”, “Just One Lifetime”, “22nd Street”, “Sad Trombone” i slične koje bih izdvojio kao hihglight albuma, a loši trenuci su u pjesmama “44/876”, “Gotta Get Back My Baby” i “Don’t Make Me Wait” koje su potpuno nepotrebne i u nešto su komercijalnijem ili točnije rečeno trashy tonu pa ne razumijem njihovo postojanje.
Tekstovi imaju aktivistički, odnosno antipolitički predznak, socijalno su osjetljivi, govore o društvu i promjenama koje su nužne što prije jer imamo samo jedan život i malo vremena da ispravimo nepravdu, ali i o snažnom ljubavnom pismu upućenom Americi (“Dreaming in the U.S.A.”) od strane dva imigranta, Britanca koji ima stalnu adresu na Manhattanu u New Yorku, te Jamajčanina, bivšeg američkog marinca, koji također živi u New Yorku, ali u Valley Streamu. Ima tu i pjesama koje govore o savršenoj djevojci iz njihovih snova, slavljenju ljubavi te životnim odricanjima. Treba istaknuti i jednu suradnju na albumu, a to je u uvodnoj pjesmi koja nosi isti naziv kao i album i gdje su ugostili reggae bend Morgan Heritage i jamajčanskog glazbenika Aidonia.
Od neodobravanja ove suradnje, kad sam čuo da će izaći njihov prvi zajednički album, do preslušavanja proizvoda ove suradnje mišljenje se promijenilo u onom boljem smjeru. Kako je glazba vukla na Shaggyjevu stranu, tako se Stingu i njegovoj ekipi mora priznati da su najviše utjecali na kvalitetu ovog proizvoda. Koliko god ovo bio reggae album osjeti se Stingov soulful glas i utjecaj kojim je vrlo lijepo držao ravnotežu na cijelom uratku. Zadovoljan sam i s produkcijom te će sigurno ovaj album postići veći komercijalni uspjeh od zadnjeg Stingovog i zadnjih sedam Shaggyjevih albuma. Ali da ću album staviti u CD player automobila i pjesme držati na repeatu, takav film, nažalost, nećete gledati. No, nije loše, ali neka ovo bude i njihova zadnja zajednička albumska suradnja.