RECENZIJA: Stephen Loveridge: “MATANGI / MAYA / M.I.A.” – prokleta je Amerika!
2. rujna 2018.
Nikola Knežević (2071 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Stephen Loveridge: “MATANGI / MAYA / M.I.A.” – prokleta je Amerika!

Mathangi “Maya” Arulpragasam poznatija u glazbenim krugovima i javnosti kao M.I.A. jedna je od najzanimljivijih i najkontroverznijih osoba u svjetskim glazbenim okvirima, a o čijem životu je snimljen i dokumentarni film.

“MATANGI / MAYA /M.I.A.” naziv je dokumentarnog filma redatelja i njezinog prijatelja Stephena Loveridgea koji je premijerno predstavljen ove godine na Sundance festivalu, a ovog ljeta je stigao i u Hrvatsku. Došlo je vrijeme i za zagrebačku projekciju u sklopu “Motovuna u Zagrebu” koje se održava u Laubi.

Ovo nije samo glazbeni dokumentarac, nego i film koji prati njezin život i život žitelja Šri Lanke, žrtava tamilskog pokreta otpora, velikog stradavanja u sklopu raznih terorističkih napada, a koje je M.I.A. često isticala kao čin genocida. Da stvar bude gora njezin otac je vođa tog terorističkog pokreta, a koji regrutira mladiće i djevojke za buduće sukobe. Dokumentarni film prati njezin život na relaciji London-Los Angeles-Šri Lanka, od trenutka kada je kao izbjeglica i maloljetnica doselila u London, preko njezinog povratka u Šri Lanku kako bi snimala dokumentarni film o životu u toj zemlji koja je kroz povijest na više načina prolazila iznimno teške trenutke, do boravka u Los Angelesu, američkog i medijskog linča prema M.I.A. te zabrani ulaska u SAD i stavljanju riječi terorizam uz njezino ime.

Od samog dolaska na stari kontinent M.I.A. je proživljavala neprihvaćanje u društvu, baš kao i sve one ostale tamilske izbjeglice. I sama je napravila zanimljivu, ali i šokantnu usporedbu. “U Šri Lanci su pucali na mene jer sam Tamilka, a u Engleskoj pljuju po meni jer sam iz Šri Lanke”, rekla je M.I.A. na početku dokumentarnog filma. Inače, uopće nije trebala postati glazbenica jer je u Londonu studirala vizualne umjetnosti i film tako da je uvijek imala veliku ljubav prema filmu, prvenstveno dokumentarnom. Kao što je nekome mikrofon, tako je njoj kamera u ruci bila nešto prirodno i sasvim normalno. Ali je uz boravak u Londonu počela upoznavanje s glazbom, odnosno hip hop kulturom koja je pristizala iz susjednih stanova dok je bila mala. Tako se zaljubila u Public Enemy, a mogu slobodno reći i aktivizam kroz glazbu što će se kasnije ispostaviti.

Prve ozbiljne filmske aganžmane imala je u bendu Elastica, a nakon što ju je Damon Albarn upoznao na jednom koncertu s frontmenicom Justine koja će kasnije biti i njezina velika prijateljica. No, kako je zbog svoje boje kože, povezanosti sa Šri Lankom i njezinim ocem teroristom, bila odbačena u društvu tako je nisu nešto prihvaćali niti u bendu, odnosno nije im se svidjelo njezino prijateljstvo s Justine. Sve ju je to ponukalo na povratak kući, a potom i povratak u Šri Lanku gdje je htjela više istražiti o tome što se događa u toj zemlji i zašto dolazi do toliko ubojstava. Najgore od svega je što je ta zemlja zanemarena od svjetskih medija koji rade svojevrsnu propagandu, spominju probleme, ali ih i zanemaruju. Primjera radi, a što je istaknuto i u filmu, ne samo da je riječ o ubojstvima nego i silovanjima, mučenjima pa su tako nakon silovanja žena njihov spolni organ teroristi znali raznijeti bombom kako bi uništili dokaze o silovanju. Da ne govorim o silovanju sa žicom pod naponom, drugim i još gorim načinima mučenja, zbog čega je Šri Lanka pala na koljena. Zanimljivo, u isto vrijeme New York Times objavljuje kako je Šri Lanka na broju jedan najpoželjnijih turističkih atrakcija na svijetu. To je samo jedan primjer medijskog apsurda, linča i propagande. Tu prije svega govorim o američkim medijima.

I M.I.A. je doživljavala strašne scene u Šri Lanci gdje bi je muškarci zadirkivali i dodirivali dok se vozila autobusom, a u slučaju opiranja, majka joj bi znala reći, odveli bi je u prašumu, silovali, a potom i ubili. Isto tako kuću njezinih roditelja su znali nadzirati, prisluškivati, čak i kod njezinog boravka u kući, a policija je oko ponoći znala ulaziti samo kako bi provjerila tko sve boravi u njoj i je li osoba prijavljena. Ako nije onda tu istu osobu odvode u pritvor te im se potom gubi svaki trag. Dakle, u Šri Lanci su bili korumpirani svi, od policije i vojske do tamilskog pokreta otpora.

Iako se radi o sceni s kraja filma zanimljivo ju je i važno spomenuti sada. Netom prije odlaska iz Šri Lanke, gdje je M.I.A. bila otprilike dva mjeseca, pitala je svoju baku ima li za nju neki životni savjet dok je ova pjevušila kraj nje. Baka joj je odgovorila da bude sretna kao što je ona, odnosno da pjeva jer je u tome sva radost života. Taj trenutak je vjerojatno usmjerio život M.I.A. koja se potom počela baviti više glazbom i produkcijom, od onog amaterskog rada na Rolandu 808 do ozbiljnijeg angažmana. Uletjela je u XL Recordings s prvim demo snimkama koje su oduševile tamošnje producente, a i oduševila ih je sama M.I.A. svojim stavom i angažmanom. Demo po demo, snimka po snimka i kreće profesionalna karijera 2005. godine albumom “Arular” kojeg su obilježile njezine prve pjesme “Galang”, ” Sunshowers” i “Bucky Done Gun”, a koje su postale enormni hitovi, pogotovo u Americi. Za to je prije svega zaslužan i Diplo, jedan od najvažnijih producenata današnjice i tadašnji Mayin dečko. No, najveći uspjeh tek dolazi albumom “Kala” iz 2012. godine kojeg čak Rolling Stone stavlja na prvo mjesto najboljih izdanja godine, zanimljivo čak i ispred “Back To Black” Amy Winehouse. Nizali su se i koncerti i festivalski nastupi, ali koje ona nije iskorištavala za promociju svoje glazbe. Baš kao što u intervjuima nije htjela govoriti o sebi i glazbi, nego o problemu u Šri Lanci, terorizmu, ubijanjima, silovanjima i mučenjima. Naravno, brojni mediji su te dijelove intervjua izrezali što je njoj smetalo pa je čak nakon što je izjavila da se u Šri Lanci događa genocid proglašena teroristom. Njezine pjesme su ismijavali, mediji su se sprdali s njezinim radom, stavovima, a sve je kulminiralo kad je na poluvremenu Superbowla pokazala srednji prst dok je nastupala s Madonnom i Nicki Minaj. Za taj srednji prst u izravnom prijenosu stigla je i sudska tužba te je morala platiti više od 16 milijuna dolara kazne.

M.I.A. u HNK-u: “Oni koji su preuzeli kontrolu nad Internetom, vladaju i ovim binarnim svijetom”

Amerika i odnos iste prema njoj postali su njezina najveća noćna mora, a složit ćemo se svi da su upravo medijska cenzura i propaganda, baš kao u njezinom slučaju, postali majka svih ratova. Sve se okreće oko medija, čak i politika, a pravi problemi nikad nisu niti će isplivati na površinu. I sama M.I.A. jednom prilikom je istaknula da nikada neće napraviti hit jer ako to učini onda će se “predozirati”. Svi oni koji naprave hit prodali su se velikim korporacijama, prodali su se novcu, “predozirali su se”, zatvorili su se u sebe, nikada neće moći reći istinu i samo istinu, nikad se neće moći sukobiti sa sistemom. A ona to ne želi. Uvijek je jasno govorila protiv sistema, medija, politike te zbog toga postala jedna od najvažnijih glazbenih aktivista. Ni jedan aktivizam nije siguran pa ni njezin, što se pokazalo i kroz ovaj dokumentarni film.

“Prokleta je Amerika”, poznate su riječi jedne pjesme, ali koje se komotno mogu implementirati u život M.I.A. koja je ostala dosljedna do kraja. Prilikom njezinog nedavnog posjeta Zagrebu rekla je kako su joj nudili povratak na američku scenu, nudili su joj med i mlijeko, samo ako bi snimila album i pjesme protiv Donalda Trumpa. To sve govori o američkom poštenju i odnosu prema ljudima, kao i ona činjenica koju sam spomenuo kad je u trenutku najvećeg genocida u Šri Lanci NY Times objavio kako je upravo ta zemlja najatraktivnija turistička destinacija na svijetu. Odurno, antiljudski, baš kao što riječi kažu – “prokleta je Amerika”. Još jedan dokaz tomu je da nitko nije reagirao kad je ona objavila video snimke ubojstava i smaknuća na Šri Lanci, dok su svi mediji reagirali na njezin kratki film/videospot o teroriziranju crvenokosih ljudi pod nazivom “Born Free”. Dakle, zanemarit će se ubojstva, a cenzurirat će se oni koji govore o njima.

Da se vratim na dokumentarni film kojeg je vrlo dobro režirao Stephen Loveridge, ali se vidi i veliki utjecaj M.I.A. na njega. Ostavljeni su čak i neki kadrovi koji su netipični za dokumentarni film, odnosno oni dijelovi kad ona pali kameru i tek osmišlja kadar što bi se normalno izbacilo u finalnom editiranju. Ostavila je sve i time stvorila prirodnu, odnosno realnu atmosferu što je očito njoj bilo važno zbog gledatelja. Nije joj bio toliko važan film koliko i priča, ali je ipak sve interpretirala kroz osjećaje. Sve je u njima, suze, osmijeh, oni su najveće kazalo ljudskog stanja uma i života, a onaj koji ih nema ne može biti čovjek. Nažalost, danas je takvih puno, a što smo mogli vidjeti u ovom sjajnom dokumentarnom filmu. “Čovjek” je najveći neprijatelj čovjeka!

 

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5